Savjeti psihologa: ZAŠTO LJUDI VIČU KAD SE SVAĐAJU, IAKO OD TOGA NEMAJU NIKAKVE KORISTI?

Kad se čovjek posvađa s nekim bliskim ko ima drugačija politička uvjerenja, recimo sa bezobraznim komšijom ili neurednim cimerom, svađa se nerijetko brzo pretvara u takmičenje u vikanju. I tu psihologija može da spriječi da stvar ne ode u patologiju.

Prema Vanesi Bons, profesorici organizacionog ponašanja na Univezitetu Kornel, vikanje tokom svađe ne samo da potkopava poruku koju čovjek želi da prenese već pokazuje i nedostatak povjerenja u vlastitu sposobnost da utičemo na druge.

Kao što je Bons napisala u nedavnom članku u „Wall Street Journalu“, „iako smo često previše ubijeđeni u svoja uvjerenja, sklonost vikanju na člana porodice, prijatelja ili ideološkog protivnika, dolazi iz nedovoljnog samopouzdanja u vlastitu sposobnost da u to uvjerimo druge“.

Bons, čija knjiga „Imaš više uticaja nego što misliš: Kako potcjenjujemo svoju moć uvjeravanja i zašto je to važno“, provela je karijeru proučavajući kako ljudi utiču jedni na druge.

Iako su mnoga istraživanja pokazala da većina ljudi sebe smatra boljima od prosjeka kad su posrijedi kvaliteti poput kreativnosti, moralnog karaktera i atletskih sposobnosti, to se samopouzdanje ne odnosi na to kako ljudi percipiraju svoje društvene sposobnosti ili kako misle da ih drugi doživljavaju.

Potcjenjujemo svoju sposobnost uvjeravanja drugih
Ljudska sklonost potcJenjivanju svoje sposobnosti da utiču na druge pokazala se čestom među ljudima, što su potvrdila brojna istraživanja sprovedena tokom poslJednjih godina.

To uključuje ankete koje pokazuju da su ljudi skloni tome da pretpostave da su drugi manje zainteresovani za njih nego što zapravo jesu, studije pokazuju da su ljudi mislili da ih stranci vole manje od onoga što su ti isti stranci rekli naučnicima koji su sprovodili istraživanja.

“Zajedno, ova dva naizgled kontradiktorna, ali zapravo komplementarna skupa nalaza stvaraju savršenu oluju koja dovodi do vikanja – primjećuje Bons.

Budući da vjerujemo da smo upućeniji, moralniji i manje podložni pristranosti od prosječnog čovjeka, to podstiče ljude u uvjerenju da njih ne treba slušati – objašnjava.

Međutim, takođe ne vjerujemo da imamo sposobnost da uvjerimo druge, što je posljedica nesigurnosti u to da li nas ljudi oko nas slušaju li nas ignorišu – kaže Bons i dodaje da „vičemo jer ne mislimo da će nas ljudi inače slušati“.
Pexels

Vikanje tokom svađe nije nimalo efikasno
Kao što svako ko se našao u svađi zna, kada su posrijedi određene teme, može biti teško ne povisiti glas. Međutim, koliko god da je primamljivo vikati, ono se u većini slučajeva ljudima obije o glavu. Brojne studije su pokazale da je vikanje manje efikasan način uvjeravanja drugih, pogotovo ako nisu skloni da vam vjeruju.

Umjesto toga, nježno uvjeravanje obično je najefikasnije. To uključuje taktike kao što je ukazivanje na nepovezanost između onoga što čovjek misli i govori u odnosu na ono što radi ili onoga što preporučuje drugima da treba raditi.

Kako onda efikasno prenijeti svoja razmišljanja i stavove?
Ne smije da postoji raskoraki niti nelogičnost između onoga što mislite i onoga što radite. Dobar primjer za to je i čovjek koji svojim starijim roditeljima preporučuje da se pridržavaju mjera opreza u vezi s virusnim infekcijama, a on sam ih ne praktikuje.

Dobra strategija je postavljanje pitanja, kao način da nekoga navedete da artikuliše svoje misli i stavove, što je način da se ljudi navedu da ponovo promisle o određenoj temi i svojim stavovima, piše Lifehacker.

Možete vikati o nekoj temi sve dok ne poplavite, ali ako vas čovjek ne sluša, ništa se neće promijeniti. Međutim, ako možete navesti istog tog čovjeka da razmišlja i angažuje se u vezi s određenom temom, postoji šansa da će ponovo o svemu razmisliti i možda i promijeniti svoje mišljenje i stavove.

S toga, ako mislite da postoji šansa da se s ljudima sarađujete na produktivan način, koristite mekši, nježniji pristup.