Sarajka Senija Jašarević plete, veze, hekla i kera: Prošla „tri nanine škole“

Keranje je vrhunac u poslu svake pletilje – kaže Sena koja za keranje koristi motive cvijeća poput: smilja, dragoljuba, menđuhica, zumbulčića, sabahčića, jorgovana, šeboja, vihaj-ruže, karanfila, te motive plodova u divnim pastelnim bojama ili motive ptica, obično golubova sa porukom mira i ljubavi


Senija Jašarević je još kao gimnazijalka u rodnom Prijedoru oduševljavala svoje vršnjakinje vunenim, svilenim i lanenim rukotvorinama. Nerijetko je dolazila na nastavu u vezenoj košulji, bluzi ili prsluku, a preko ramena umjesto školske torbe od kože ili skaja, nosila je pletenu torbicu sa ukrasnim šarama u koje je, kako veli, uplitala maštu i ljubav prema pletenju, vezenju, heklanju i keranju… Sjeća se kako je jednom prilikom njena profesorica predložila da od rukotvorina priredi izložbu, što je i učinila. Od tada, kaže, ne potura igle…
Međutim, Sena, kako prijateljice iz milja zovu ovu danas vrsnu pletilju i vezilju, sasvim ozbiljno kaže kako je do gimnazije prošla „tri nanine škole pletenja“. Prisjeća se:

„Bila sam djevojčurak kada me je rahmetli nana Džehva postavila ispred sebe i počela učiti. Prvo sam morala savladati predenje vune, potom pravilno držanje igle u rukama… Onda sam od otparanog starog džempera počela plesti priglavke. Čim bi preskočila koju petlju, nana bi me vraćala na početak. Pomilovala bi me po kosi, a onda bi kazala: „Paraj, pa ponovo pleti dušo draga!“

Senija iza sebe ima skoro 40 godina „pletiljskog staža“. Ako je upitate koliko je urađenih rukotvorina, odmahnut će rukom i kazati kako je to davno prestala brojati. Kaže:

„Teško da mogu znati nazive svih rukotvorina od vune koje su prošle kroz moje ruke, od običnih priglavaka, čarapa, kapa, torbica, šalova, do džempara i drugih odjevnih predmeta. Koliko sam samo izvezla košulja, bluzica, mahrama, prsluka, ili isheklala stora, stolnjaka, te drugih ukrasnih predmeta, mogla bih napuniti stotinu sehara… A tek keranje?!

Pri pomenu bosanske čipke – kere, Senine oči su zasvjetlucale posebnim sjajem.

„To je vrhunac u ovom poslu, moja najveća ljubav! – gotovo da je uzviknula ova ponosna sarajevska pletilja, čije čipke ukrašavaju u mnogim domovima rubove pojedinih dijelova odjeće, peškira, posteljnog rublja, prekrivača za sećije…

Senini miljei mame uzdah u mnogim kulturnim institucijama, njene čudesno lijepe čipke – kere mogu se vidjeti kao ukras na narodnim nošnjama mnogobrojnih folklornih grupa, dok vilerovi gobleni krase zidove raznih ustanova.

“Keranje zahtijeva potpunu predanost poslu i znam na jednoj čipki – keri raditi mjesec dana, ali u tome možda i jeste draž ovog posla – kaže Sena koja za keranje koristi motive cvijeća poput: smilja, dragoljuba, menđuhica, zumbulčića, sabahčića, jorgovana, šeboja, vihaj-ruže, karanfila, te motive plodova u divnim pastelnim bojama ili motive ptica, obično golubova sa porukom mira i ljubavi.

Dok smo odlazili, ostavljajući našu pletilju da “koncem oblikuje što maštom snuje” u ušima je ostao njen glas: “Čipka je jako osjetljiva, čuva se pod staklom i na posebnom mjestu u kući!

A keranje je, ustvari, izliv ljubavi kroz svaku upletenu nit, te otud kažem kako ovo mogu raditi samo one žene koje vole ovaj u isto vrijeme najteži i najljepši zanat – zabilježili smo Senine riječi. (aura.ba/M. SMAJLOVIĆ)

Senija Jašarević

 

Komentari

komentara