SARAJEVSKO TURBE „SEDAM BRAĆE“: PRIČA O BRAĆI PO SUDBINI, A NE PO KRVI!

Tradicija kaže da je ovdje sahranjen neki šejh koji je u Sarajevo došao sa sultanom Fatihom. Kasnije su tu sahranjena dva derviša osumnjičena i nevino pogubljena zbog krađe novca, te četiri kapetana koje je Mustafa paša Dalbatan dao pogubiti jer nisu pravovremeno obavijestili za najezdu vojske. Običaj ubacivanja novčanica u svih sedam tubeta uveden od 1946. godine

 Od ukupno 16 registriranh sarajevskih turbeta kod najširih narodnih slojeva danas su, čini nam se, posebno prisutna i jedna od poznatijih su „Jediler – turbeta“ ili „Sedam braće“. Bez obzira na vjeroispovjest ovdje ljudi dolaze sa svih strana svijeta, pomole se Bogu, najčešće učeći „El Fatihu“ i kroz male otvore daruju novac. Bitno je da se u sve otvore ubaci jednaka količina novca.

Turbe „Sedam braće“ se nalazi u dnu starog sarajevskog naselja Bistrik, između Austrijskog trga i Ulice Za Beglukom. Kasnije se ova ulica, kao sokačić, razvila u Čokadži Hadži-Sulejmanovu mahalu, koja je nastala zajedno sa tom ulicom početkom šesnaestog stoljeća.

             Narodna predanja

 Sam naziv „Jediler-turbesi“ u prijevodu znači grobnica sedmorice. U njoj počivaju sedmorica braće po sudbini, a ne po krvi, kako mnogi misle. – Zajedničko njihovim sudbinama je što su nepravedno optuženi i ubijeni – kaže Meho Strik , vekil Nakšibendijske tekije i dodaje da su oni različiti po krvi i da su stradali u različitim vremenskim periodima.

Po narodnom predanju veli se da je za vrijeme sultan Fatihove vladavine došao u Sarajevo jedan šejh i pri osnivanju varoši uzeo komad zemljišta, koje se kasnije prozvalo „Šejhova duga njiva“. Nešto kasnije narod će to skratiti u „Šehove dugonje“. To je prostor od današnje Gazi Isabegove banje i Dženetića kuća i tim se imenom ovaj prostor zvao sve do 1879. godine – zapisao je u svojoj knjizi „Staro Sarajevo“  Fehim M. Begović.

U ovo zemljište spada i Čokadži Hadži – Sulejmanova džamija, na kome je ovaj šejh sebi napravio kuću i tu se nastanio. Uz kuću je bila jedna bašća i on je za života naredio, da ga kada umre, ukopaju u dnu bašće, a da se ostali prostor bašće ostavi za muslimansko groblje. Po ovom se može zaključiti da je „upravo ovaj šejh prvi ukopan u „Jediler – turbe“. U Sarajevo je došao sa sultanom Fatihom.

Godine 1494. dogodio se slučaj da je iz državne kase iz pašinih Saraja pokradena izvjesna suma novca, a slučajno su se u to vrijeme u Sarajevu nalazila dvojica stranih derviša putnika. Lopovi koji su izvršili poharu državne kase, obijede  ove putnike, koje su tadašnje vlasti osudile na smrt. Kasnije se ispostavilo da su ovi derviši putnici potpuno nevino ubijeni. Iza toga ubijena su i ovdje ukopana četiri kapetana, koja je Mustafa paša Dalibatan dao pogubiti jer nisu bili pravovremeno obavijestili za najezdu vojske princa Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine.

Nedugo iza ovih događaja narod je primijetio da na ove grobove pada nebeska luča. Ubrzo su ih ogradili drvenom ogradom i pokrili.

Kada je Sulejman paša Skopljak godine 1815.  bio bosanski valija ogradio je ovo groblje zidom i otvorio u njemu sedam prozora, a uz ovo napravio je za čuvara groblja jednu pristojnu sobicu. Ovo se dobro smatra njegovom zadužbinom.

O prvim čuvarima ne zna se ništa, jedino se zna da je 1865. g. za čuvara turbeta postalvjen šejh Sejfulah efendija Iblizović (Muhamedov djed), čiji najdalji poznati korijen seže do pradjeda Salihage Iblizovića koji je 1868. godine bio član gradskog vijeća.

              Kćerke paše Babića – vakife

 Treba spomenuti, da su Šemsi – hanuma i Mulija Merjemuna, kćerke Mustaj – paše Babića bile vakife Čokadži Hadži-Sulejmanove džmije i turbeta. Prva je obnovila porušeno Jedilesko turbe, početkom 20. vijeka, a njena sestra uvakufila je kuću, od čega je trebalo da se jedan dio daje za džamiju. Ona je bila udata za Ali-bega Dženetića, koji je i sam bio vakif, kao i njegov sin Osman – beg.

 Postoje i podaci da su u groblju do turbeta 1834. godine ukopani Abdulah Hifzi – efendija Đumišlić i Mustajbeg Teskeredžić, koje je te godine tadašnji bosanski vezir Mehmed Salih Vedđihi – paša udavio u carskoj riznici.

 Međutim, protiv svoje  volje je uvučen u zavjeru, izgnan je na Kretu, gdje je i umro. Prethodno je završio studije u Istanbulu i usavršavanje tesavufa u Brusi. Sejfulah Iblizović je počeo tu zikr činiti i za kratko vrijeme je okupio oko sebe mnogo pristaša. Bio je dobar govornik i učenjak, a uz to i vaiz Careva džamije. Sagradio je semahanu koja je izgorjela 1878. godine.

                Turbedarova molba

 Tako je nastala Jediler tekija uz Jediler turbe koja je postojala sve do 1937. godine, kada je na tom mjestu podignuta zgrada Čokadži vakufa. Šejh Sejfulah Iblizović pripadao je halvetijskom redu i u Jediler tekiji obavljao je zikr po halvetijskim načelima.

„Derviški red halvetija bio je zastupljen i imao je svoje centre i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Njegov istaknuti predstavnik Ebu Lejs-zade Iblizović šejh Sejfulah efendija (umro 1889.g. u donjoj Tuzli) bio je dobar govornik, pomalo pjesnik i obrazovani mistik. Njegovim posredovanjem otvorene su halvetijske tekije u Veišegradu, Rudom, Bijeljini i donjoj Tuzli – kazuje Seid Strik.

Godine 1894. Ibrhim ef. Herić, Travničanin, kao tadašnji nadzornik ovog turbeta, pokraj njega je podigao novu semahanu na groblju. Tako je konačno formirana Jedilerska tekija, koja je postojala sve do 1937. godine, kada je srušena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Čokadži vakufa.

Zanimljiv je još jedan pisani trag koji nosi pečat vremena iz 1844. (1261. hidžretske) godine, a vezan je za jediler – turbeta. Kako iznosi Fehim M. Begović ovo je dokaz da se isprva tu nije nalazila tekija, nego turberdarska odaja. Naime, sačuvana je turbedarova molba bosanskom valiji, koja u prijevodu glasi:

“Vaša Ekselencijo i svakoj sirotinji milosrdni moj gospodaru. U gradu Sarajevu ja sam kraj Pašinih saraj turbedar „Jediler – turbeta“, pa pošto turbedaru ni sa kakve strane nema plaće, a ja, Vaš pokorni sluga, siromah sam, te imam mnogu obitelj, usudih se zamoliti Vašu Ekselenciju da se na mene smilujete, Boga radi, njegova poslanika i radi časti rahmetlija u rečenom turbetu, da bi mi se kakva mjesečna pripomoć podijeliti izvolila. Na ovu molbu došla je od valije bujruntija koja glasi: – S pečatom Njegove Ekselencije Osmana Nuri paše, bosanskog valije i mušira!

Vaša preuzvišenosti, sarajevski muteselime i Ti efendijo, koji zasjedaš na mjestu svijetlog i pravednog šerijata. Pošto turbedar (čuvar turbeta) Abdil Kadir, takozvanog Judilerskog turbeta u Sarajevu nema nikakva prihoda kao pomoć u uzdržavanju, a pošto je odista siromašan, dostojan je milosti, te za zdravlje i dug život Njegovog Veličanstva, izvolite mu, od meni pripadajućih prihoda, podijeliti po deset groša mjesečne plaće i to od početka šabana mjeseca, a umoljavam i moje nasljednike bosanskog vilajeta, da mu i oni ne uskrate ovu određenu plaću.

U prošlom vijeku turbe „Sedam braće“ je uspjelo odoljeti režimima izazovima vremena, bez obzira što je nekoliko puta bilo rušeno ili su mu se počinjali zatirati tragovi. Zanimljivo je da se ovdje oduvijek nije praktikovalo dijeliti sadaku (milostinju).  Prema kazivanju Seida Strika sve je počelo nakon završetka Drugog svjetskog rata, u doba komunizma.

Dijeljenje sadake u turbetu „Sedam braće“ je započelo 1946. godine, dakle u vrijeme kada su partizani počeli da marginaliziraju vjeru. Islamska tradicija, vjera i kultura su posebno bili ugroženi. Ali, narod nije dozvolio. Svoju vjeru je slijedio posjetama turbetu, učenjem Fatihe rahmetlijama i darivanjem novca. U to vrijeme Vakuf nije imao ni marke. Narod ga je spasio dijeleći sadaku u „Sedam braće“. Islamska zajednica je dobijala više sredstava od sadake, nego od članarine – kazao nam je Seid Strik. (aura/E. MILIĆ)

Komentari

komentara