Samira J. nakon godina pakla, svađa, nesreća, misterioznih smrti… kasno je saznala istinu: ROĐENA U KRKI, U UKLETOJ KUĆI!

Vjeruje se da je kuća sagrađena na ukletoj zemlji i da je porodična loza osuđena na život bez muškaraca, a žene da umiru u ludnici. Sanelin otac je izgubio život pod sumnjivim okolnostima, kad je njoj bilo šest godina, ostala je i bez muža, izgubila jedinog brata posljednjih dana rata

Nakon troipogodišnjeg ratnog pakla u opkoljenom Sarajevu, u trenucima kada je oružje trebalo da utihne zauvijek, danas 36-godišnja Sanela M. i njena majka, tog septembra 1995. godine nestrpljivo su iščekivale jedinog muškarca i najvoljenije biće u porodici. Sin i brat jedinac, njihov Ado, trebao se vratiti s ratišta. Nisu ga vidjele skoro dva mjeseca. Dugo, predugo za njih.

Sanela je cijelo popodne nestrpljivo bacala pogled niz strmu bistričku Ulicu Krka, kojom je trebao doći Ado. Nije mogla dočekati da je stisne u svoj snažni zagrljaj. Uputit će i njoj i majci širok osmijeh, malo je zadirkivati na temu «podrumaša», pojesti mamin burek, a onda se zaputiti sa rajom negdje na noćnu sjedeljku.

Te noći Ado se nije pojavio. Neki čudni osjećaji su preplavili i majku i Sanelu. Bila je to najduža noć u njihovim životima.

 Bijeg u Begovu džamiju

Slijedećeg dana, oko 11 sati, u Krki se pojavilo maslinasto zelena kampanjola. Zaustavila se pred starom bosanskom kućom. Vojnik nije uspio izgovoriti nijednu riječ, niti predati plavu kovertu. Adina majka je, kao pokošena, pala na kućnom pragu.

  • Poginuo je… Nema moga Ade – čupala je sebi kosu, vrišatala, savijala se i previjala.

Nikada i niko neće uspjeti odgonetnuti kako je i kuda u tim trenucima Sanela, u napadima bola i šoka, napustila kuću. U popodnevnim satima pronašli su je u sarajevskoj Begovoj džamiji. Riječi nije mogla progovoriti, blijede usne su drhtale, izgledala je poput živog mrtvaca.

Kako nije imala dokumenata kod sebe, a nije mogla ni riječi progovoriti, policija je angažirala liječnike Hitne pomoći, a ovi su je uputili i smjestili na Neuropsihijatrijsku kliniku. Nakon jednomjesečnog liječenja i pretraga, otpuštena je kući sa dijagnozom – šizofrenija.

Od tog nesretnog trenutka, u Sanelinom životu više nije bilo radosti, ni vedrine. Samo hladnoća, strah, nervoza, odsutnost. Ništa da je razveseli, niti povuče naprijed. U kući je vladala potpuna zbrka.

Nije bilo dana da se ne posvađa sa majkom, jedinim svojim iskrenim prijateljem. Kada se danas osvrne na vremena iza sebe, žao joj je brojnih ožiljaka i majčinih suza. Sjeća se da je, kao djevojčica, gledala svoju majku kako roni suze zbog svakodnevnih uvreda i poniženja, koje joj je upućivala Sanelina nana.

  • Uvijek je u kući bila svađa. Kada je umrla nana, majci sam ja počela zadavati glavobolje. Ili, ona meni. Nismo mogle jedna bez druge, a stalno smo vodile rat riječima, pa čak i fizički.

Strah od vjetra

Bile smo bliske samo kada bi nas nevolje spopale. A imale smo ih. Noću, ni jedna, ni druga nismo mogle spavati. Sanjale smo gotovo iste snove. Uvijek se pojavljivao neki stariji čovjek i prijetio nam vatrom i ognjem. Bio je jako ružan i stalno nam se smijao. Zbog njega smo bezbroj zora dočekale budne.

Njihova međusobna ljubav topila se u omaglici svakodnevnih strahova i svađa. Borile su se smrtnim strahom od najobičnijeg šuma.

  • Vjetar je bio najgori. On nam je ulijevao strah do kostiju. Svaki put, čak i na povjetarcu, mi smo bile uspaničene. Obično se i onaj ružni čovjek u našim snovima javljao nakon vjetra. Tokom dana, kada bi zapuhao vjetar, očekivale smo njega. Naš komšiluk je znao za te strahove, pa su nas komšije primale u svoje domove i tješile.

Okovana tugom i beznađem, Sanela se sve više povlačila u svoj svijet. U međuvremenu su se pojačale i njene zdravstvene tegobe. Problemi sa pritiskom, stalne mučnine, povraćanje, depresija… bili su njena svakodnevnica. Bila je na ivici nervnog sloma.

Beba

Pojavili su se i problemi sa vidom. Sve češće bi joj se zamaglile oči ili zavladao potpuni mrak. Ljudi koji su imali prilike vidjeti je u takvim prilikama pričaju da su Saneline zjenice nestajale, a oči bi dobijale krvavu boju. Njeno lice je poprimalo zvjerske obrise.

  • Kada su mi je prvi put doveli, više je ličila na prikazu, nego na djevojku. Bespomoćna, iscrpljena i uplašena – sjeća se prvog kontakta vidovita Beba.

Mjesecima su trajali tretmani duhovnog iscjeljivanja Kur’anskim molitvama, učenom vodom i hamajlijama. Saneli se počelo bistriti u glavi, vratio joj se san i mir u duši. Njen oporavak teče uspješno.

 

  • Sve ove tegobe i porodične tragedije su posljedica prokletstva osobe na čijoj zemlji je sagrađena kuća. Ova loza je ostala bez muške glave u kući. Trebalo je, dakle, da se sa Sanelom sve završi zauvijek – objašnjava iscjeliteljka Beba.

Vrijeme će pokazati da li su pred Sanelom otvoreni novi putevi. Mladost i život su prolazili pored nje, a da ona ništa nije iskusila. Kao da nikada nije ni bila mlada. Još nije kasno da osjeti i uživa i u onoj ljepšoj strani života. Njen san je da pokuša vratiti izgubljenu sreću iz devedesetih godina prošlog vijeka, te da proda kuću u Krki.

 

  • Kad je prokleta, najbolje bi bilo da je damo državi, a oni nama bar garsonjeru – kaže Sanela.

 

error: Content is protected !!