Rusmira H. (26) iz Bihaća bioenergijom izliječila anksioznost i posljedica PTSP-a: Bojala sam se prijeći ulicu

Ljekarska dijagnoza glasila je: stres. Mjesecima sam zazirala od ljudi, trzala se na zvuk telefona, prekinula sve kontakte s prijateljima i rodbinom. Odustala od posla, drhtala i kočila se, doživljavala krizu svijesti, da bi mi neuropsihijatar rekao da je to samo posljedica stresa. Kakvog? Nije joj znao reći

– Iz čista mira, maltene preko noći, od normalne osobe postala sam djevojka opsjednuta strahom. A tek mi je bilo 20 godina. Doslovce, nisam  mogla izaći iz kuće – kazuje nam na početku ispovijesti Rusmira H.

Sreli smo je krajem maja u ordinaciji Ramiza Imamovića. Šesti joj je po redu tretman, ujedno i zadnji. Osjeća se preporođena. Za Auru je ispričala šta ju je mučilo posljednjih šest godina.

– Teško je to objasniti. To će shvatiti samo oni koji su prošli kroz isto ili slično. Ko to ne doživi teško će razumjeti – priča Rusmira.

Ruke drvene, noge oduzete

Valjda sam po prirodi preosjetljiva, a razvod roditelja, stresni i vrlo neprijatni, dolio je ulje na vatru. Dodatni stres nakon završene srednje škole i planovi za budućnost su takođe učinili svoje; počela sam pucati po šavovima. Iz čista mira više nisam smjela zaspati bez upaljenog svjetla jer su mi se priviđali neki likovi, bilo me je strah i samo sam mislila na to kako će se pojaviti neko, odvesti me na neko mračno mjesto, odvojiti od porodice – nastavlja Rusmira.

Ruke su joj bile drvene, kao oduzete, noge su joj se tresle, srce lupalo, znoj probijao… Bojala se hodati ulicom, njene je sjene bilo strah. Sve češće je zapadala u teška psihička stanja, noću je dobijala gušenje u plućima, plakala je bez ikakvog povoda.

  • Negdje u dubini duše znala sam da nisam luda, ali ipak, nisam mogla upravljati svojim razumom. Svi su mi govorili da sam depresivna, ali ja o sebi nisam tako mislila. Osjećala sam da sa mnom nešto fizički nije uredu.

Ljekarska dijagnoza glasila je: stres. Nije mogla vjerovati. Tek tako, stres! Ona je danima i mjesecima zazirala od ljudi, trzala se na zvuk telefona, prekinula sve kontakte s prijateljima i rodbinom. Odustala od posla i upisa na fakultet, drhtala i kočila se, doživljavala krizu svijesti, da bi joj neuropsihijatar rekao da je to samo posljedica stresa. Kakvog? Nije joj znao reći. Liječnici su napravili sve što su mogli i što medicina preporučuje: snimanje glave, izrada doplera, tablete…

Ramiz Imamović

– Trajalo je to nekoliko godina. Hvatala me panika, bila sam žrtva opsesivno kompulsivnog poremećaja. Pri pomisli da će tako uvijek biti, da se nikad neću izliječiti, da se neću moći udati, djecu imati…od tih misli me sve više hvatala panika. Željela sam da umrem, da me nema. Mrzila sam sve oko sebe, a sebe ponajviše. I doktore jer nisu znali šta da mi rade, nisu znali šta mi je. Kljukali su me sedativima od kojih sam k'o pijana kokoš teturala po kući.

– Život mi je bio košmar, dani mamurni, noći besane. Uvijek uz mene flaša vode i šaka tableta. Vremenom, počeh sumnjati na magiju, sihire. Krenuše obilasci hodža, vidovnjaka, gatara. Jedni nako, drugi vako. Niko da se usaglasi, niko da pomogne.

Dobrotvori iz Njemačke, Francuske

– Na kraju sam čula i za Ramiza Imamovića. Odustati nisam mogla, htjela, smjela. Dok sve ljekare ne izredam, a ionako nisam imala šta drugo raditi. Morala sam tragati za pomoći. Tetka iz Njemačke i amidža iz Francuske su bili moji dobrotvori. Oni su finansirali psihologe, psihijatre, ljekare i nadriljekare. I život moj uopšte, jer nisam radila.

– Kod Ramiza, novac mi nije trebao. Nije ga tražio. Prvi sam ga put srela u aprilu ove godine.

– Bila je to prekretnica. Na prvom sam tretmanu znala, ili će mi pomoći ili ću u ludnicu po luđačku košulju. Tretman je trajao pola sata, cijelo mi je tijelo bridjelo, treslo se. Mokra mi je i potkošulja bila.

– Na kraju tretmana sam osjetila olakšanje, malaksalost, iscrpljenost. Kao da sam bila na kardiotreningu. Kao da me neko oslobodio iz okova. Tu sam veče zaspala bez pomoći tablete. Umor me savladao. Sutradan sam se probudila u podne, vesela, puna energije, rasterećena. Izašla sam u šetnju, otišla frizeru, a sutradan opet u Sarajevo, kod Ramiza.

– Od Ramiza sam dobila mnoge odgovore, a iz ordinacije izašla rasterećenija, opuštenija i veselija. Nada se opet vratila. Ramiz mi je objasnio da se kod mene radi o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i anksioznosti. Iskreno, uzroci me nisu ni interesovali, samo napredak i vraćanje na staro. I, uspjela sam. Sve je ružno nestalo; i nervoza u želucu, strahovi, tjeskobe, bezrazložan plač, ama baš sve. Sada se osjećam fenomenalno zahvaljujući bioenergetskim tretmanima koji su iz mene izvukli svu negativnu i nagomilanu energiju. Ne pijem nikakve tablete, zaposlila sam se, i živim normalno nakon šest godina patnje…

– Ne zazirem od ljudi, ne provodim noći i dane u sobi, ne plačem, ne očajavam…- presretna je Rusmira.

 

Komentari

komentara