RUĐER BOŠKOVIĆ ZANIMAO SE I ZA PARANORMALNI SVIJET, A POSEBNO ZA ENGLESKE DUHOVE

O ovom događaju u Londonu Ruđer Bošković nikada nije napisao ni slova. Čak ni u pismima koja je redovno, podrobno opisujući sve ono što mu se događalo u Londonu, Oksfordu, Kembridžu i Grinviču, slao svome bratu u Dubrovnik, nije to spominjao

Za velikog Boškovića znalo se širom Evrope, prije svega kao tvorca nenadmašnog djela “Teorija prirodne filozofije”. Znalo se i da je bio sjajan pjesnik, ali tek zahvaljujući autobiografskoj knjizi “Moj život i moje doba”, engleskog slikara Džošue Rejnoldsa, saznali smo da se bavio i pravim engleskim duhovima!

Bošković je u svoje vrijeme bio poznat kao tvorac jedne od najznačajnijih naših teorija svog doba. Plamen njegove misli sačuvala je najprije Mileva Marić, prva supruga Alberta Ajnštajna, a zatim i Tesla, koji je bio čvrsto uvjeren kako je Ajnštajn, zloupotrijebivši Milevino poznavanje Boškovićevog djela, na njegovim dostignućima izradio svoju teoriju relativnosti. Oba velikana, i Tesla i Bošković, nisu se ustručavali uroniti i u neke tajne duhovnog svijeta. Obojica su se tako, svaki sa svojim poslom, obreli u Londonu i tamo doživjeli neobične susrete.

Tesla je upoznao Vilijama Kriksa, jednog od najvećih mističara tog doba, a Bošković utjecajnog slikara Džošuu Rejnoldsa, a potom i duha lično!

    I pas je bio mrtav

Bez sumnje, jedan od najvećih umova 18.stoljeća, boravio je u Engleskoj u vrijeme kada je širom Evrope započeo progon Isusovačkog reda, kome je i Ruđer pripadao. Ovaj hrvatski naučnik je 1759. godine napustio Rim i krenuo na put po Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj. Naročito je svečano dočekan u Londonu 1760. godine, u Kraljevskom naučnom društvu, koje ga je, na prijedlog poznatih engleskih astronoma Bredlija i Mesklajna primilo za člana. Sestra Anica Bošković, s kojom je Ruđer vodio prepirku na “slovinskom”jeziku, u jednom pismu mu poručuje: “To je veliko čudo, ja pomišljam sama sobom, da Inglezi koliko tebe katolika i jezuita ćute, da biraju između svijeh njihovijeh”.

Sir Rejnolds, međutim, Ruđerov boravak u Engleskoj spominje po jednom drugom detalju, a to je njihov zajednički susret s – engleskim duhom!? Rejnolds (1723 – 1792) je, inače, engleski slikar i teoretičar slikarstva čiji je rad zabilježen u svim značajnijim enciklopedijama u kojima se ističe kako su njegovi prefinjeni portreti (Princ od Velsa, Lejdi  Spenser) najčešće inspirirani uzorima prošlih epoha…

Kako je došlo do toga da Rejnolds zabilježi slijedeću priču?

Te mračne ljetne noći prema londonskom predgrađu kretala se kočija s petoricom putnika. Cilj im je bio da u jednoj napuštenoj kući provjere koliko su teorije o “engleskim duhovima” održive. Međutim, već kada se kočija sa neobičnom “ekspedicijom”, zaustavila pred kućom sa spuštenim kapcima, u pustoj ulici koja je ostavljala sablasan utisak, dvojica putnika su odustala od daljnjeg učešća u predstojećem “eksperimentu”.

Sir Džošua Rejnolds, Ruđer Bošković kao i pisac govornik Edmund Bjurk, bili su odlučni da stvar istjeraju do kraja. Džošua je prišao masivnim vratima i tri puta udario metalnim obručem.

“Udarci su odjeknuli pustom ulicom. Nekoliko minuta vladao je mir, da bi se potom, uz škripu nepodmazanih šarki, teška vrata otvorila. Pred njima nije bilo nikoga!”

  Nestanak sata i pištolja

Troje radoznalih prijatelja ušli su u stari, prašnjavi salon u kome gotovo da i nije bilo namještaja. Samo nekoliko stolica, dva stara stola…i kraj kamina, koji očigledno odavno nije korišten, buldog koji je lijeno drijemao, ne obraćajući pažnju na goste.

Džošua je, zatim, kako to piše u svojoj autobiografiji, stavio na sto svijećnjake, pištolje i svoj sat. Zapalio je po tri svijećice na oba stola i postavio ih u obliku istrostraničnog trokuta, da bi zatim zamolio Ruđera i Bjurka da provjere jesu li vrata zaključana i je li rešetka na prozoru zatvorena. Poslije toga, sjeli su sva trojica, opet praveći neku vrstu istrostraničnog trokuta (trokut između ostalog simbolizira i trojstvo svemira: nebo – zemlja – čovjek; čovjek kao tijelo – duša – duh)

Prošla je, međutim, i ponoć a da se ništa neobično nije desilo. Ruđer je već na to upozorio Džošuu, ali je ovaj predložio natavak čekanja. I tačno u pola jedan, pripovjeda dalje Rejnolds, sva trojica su osjetila iznenadno strujanje hladnog zraka. U tom času svijeće su se gotovo ugasile, plamen je treperio i povijao se. Nekoliko sekundi kasnije sve je postalo normalno, kao da se baš ništa nije desilo. Ipak, na stolu više nije bilo ni pištolja ni sata!

U tom trenu začulo se cviljenje psa koji je trojicu prijatelja posmatrao sav nakostriješen, otvorenih čeljusti iz kojih mu je kapala pjena.

Nekako istovremeno, na ulaznim vratima, odjeknula su tri jaka udarca zvekirom. Na treći udarac sve svijeće su se ugasile, iako nije bilo nimalo vjetra. U prostoriji je zavladao potpuni mrak i apsolutna tišina, koju je narušio jedino Džošuin glas:

“Nije me strah”! Zatim su isto izgovorili i Bjurk i Ruđer…

A onda, Ruđer više nije mogao izdržati. Skočio je sa stolice, pomaknuo stare zavjese s prozora, širom otvorio kapke i u sobu je ušla svjetlost posljednje četvrti Mjeseca. Oblaci su nestali sa neba i sve je bilo okupano blještavom mjesečinom…”

Prozoru je prišao i Bjurk, a u istom trenutku prenuo ih je Džošuin krik. Okrenuli su se i ugledali ponovno upaljene svijeće, a na stolu pištolje i sat. Ali, uz stari kamin ležao je buldog s isplaženim jezikom i staklastim pogledom. Bio je mrtav.

Sutradan, u salonu zajedničkog prijatelja lorda Camondejla na poslijepodnevnom čaju, zatekla su se i trojica “neustrašivih”. I dok su Džošua i Bjurk detaljno opisivali što se događalo protekle noći, Ruđer je cijelo vrijeme, sasvim ozbiljnog izraza lica, jednostavno šutio. Svima je bilo poznato da je Ruđer od dolaska u Englesku s podsmijehom komentirao sve priče o “intuiciji” engleskih duhova i njegova ozbiljnost i šutnja sada su govorili sami za sebe.

          Nije smio da govori

O ovom događaju u Londonu Ruđer Bošković nikada nije napisao ni slova. Čak ni u pismima koja je redovno, podrobno opisujući sve ono što mu se događalo u Londonu, Oksfordu, Kembridžu i Grinviču, slao svome bratu u Dubrovnik, nije to spominjao. Ta se šutnja, donekle mogla i razumjeti. Jer, kao prvom naučniku koji je u Evropi prihvatio Njutnovu teoriju gravitacije to mu ne bi baš priličilo.

Pripremao se i da u Carigradu promatra pojavu prolaza planete Venere ispred Sunca (to mu nije uspjelo, jer je kasno stigao u Carigrad), a u svrhu testiranja svoje teorije o obliku Zemlje 1750. godine izveo je mjerenje meridijankog luka između Rima i Riminija. Uz sve to bio je i član Kraljevskog naučnog društva u Londonu, pripadao je redu Isusovaca (monaški red koji je imao za cilj vođenje borbe protiv reformacije i svih protivnika katoličke crkve). Vjeruje se da zbog toga, ali i zbog straha od svemoguće inkvizicije, o ovakvim stvarima nije smio da govori. (aura.ba)

 

Komentari

komentara