Razotkrivanja: SREĆA JE – ŠTO NE PAMTIMO!

Brisanje sjećanja iz djetinjstva nije posljedica toga što novi događaji „brišu“ stare. Kidanje veza među ćelijama u centru za pamćenje u neku ruku je – spasonosno

 

Zašto mala djeca događaje (pa i one „velike“, poput rođendana) pamte samo nekoliko nedjelja i zašto uopće zaboravljamo rano djetinjstvo, koje je, po mnogima, najsrećniji period našeg života?

Donedavno se smatralo da je stvar u „zapisivanju“ novih događaja preko postojećih, i kao i u tome tome da se stabilna memorija formira tek poslije razvitka vještine govora. Međutim, istraživanja su pokazala da to nije tako. Ispostavilo se da se, kao posljedica brzog rasta ćelija u centru za pamćenje mozga u prvoj godini života – ključne veze među postojećim ćelijama uništavaju.

Kao rezultat toga, postaje nemoguće dosegnuti do sjećanja koja se čuvaju u njima. Prethodna istraživanja su pokazala da ljudi najčešće ne mogu da se sjete događaja koji su se zbili u uzrastu od dvije-tri godine, i imaju veoma mutna sjećanja na stvari koje su im se dogodile u uzrastu od tri do sedam godina.

 

 Rupa u memoriji

Detalje o prošlosti čovjek počinje da pamti u starijem uzrastu i kao odrasla osoba, jer tek tada sjećanja postaju stabilna.

A da li ova rupa u memoriji ima i svoju dobru stranu? Po riječima naučnika, postoji niz prednosti u tome što se ne sjećamo ranog djetinjstva. Kako objašnjavaju, u djetinjstvu dijete prolazi kroz mnoštvo stresova koji bi mogli da ga traumatizuju do kraja života. Zato je bolje što djeca mogu da zaborave jake stresove za samo nekoliko dana.

Međutim, kada se sposobnost pamćenja jednom stabilizuje, ne pamtimo svi na isti način. Neki „upijaju“ sjećanja očima, i njih možemo nazvati gledaocima“. Ovim ljudima je mnogo lakše da shvate i zapamte ono što vide. Kada su prvi put na nekom mjestu dobro se sjećaju detalja, a učenje im bolje ide kada čitaju nego kada slušaju predavanje. Najviši stepen manifestacije ove vrste memorisanja jeste – fotografska memorija.

Kako usvajamo sjećanja

Ljudi koji je imaju sposobni su da za sekundu pogledaju predmet, obrazac ili dokument, a zatim ga opišu do najmanjih pojedinosti, kao da su napravili „mentalnu fotokopiju“. Podvrsta vizuelne memorije je asocijativna memorija. Asocijacije su nevidljivi „tragovi“ koji povezuju ono što već dobro pamtimo sa informacijom koju tek treba usvojiti.

Druga kategorija ljudi usvaja informacije ušima. Oni vole zvuke i riječi, kojima pridaju veliki značaj. Logično – ove osobe teže pamte ono što ćutke čitaju, ali zato dobro usvajaju ono što čuju, ili kada čitaju naglas.

Treći tip ljudi informacije usvaja – pokretima. Njima je svojstveno motoričko pamćenje. Pet aktivnih minuta za njih je efektnije od dva sata sjedenja i slušanja predavanja ili, recimo – čitanja. Ako ste od ove „fele“, vaša memorija bolje apsorbuje „materijal“ kada obavljate određene pokrete – zapisujete, crtate, opipavate… Osim toga, trebalo bi da sa lakoćom usvajate plesne pokrete.

Ipak, većina nas je obdarena četvrtim, mješovitim tipom memorisanja: audio-motoričkim, vizuelno-motoričkim, vizuelno-auditivnom… U praktičnom smislu, ovo je vjerovatno najpraktičnije za svakodnevni život, jer informacije primamo i obrađujemo svim čulima..

(aura.ba)

Komentari

komentara