Radomir Slijepac, posljednji kovač iz sela Čitluk kod Kozarske Dubice: Najdraža i najljepša muzika je zvuk čekića i nakovnja

Ratko Slijepac – Zanat koji se voli

Nekada su se supruge hvalile kako jedu hljeb i kolače od svojih muževa, garavih kovača, a danas drugačiju priču pričaju – kaže ovaj vrsni kovač koji čuva da se ne ugasi kovačko ognjište

Majstor svog zanata

Odavno nije nikakva novost da kovački zanat nestaje potisnut modernom industrijom. Stare kovačnice odumiru, a nekada čuveni kovači odlaze u mirovinu zajedno sa gotovo mitskim pričama o ovom jednom od najstarijih zanata.

Među onima koji prkosi savremenoj tehnici je Radomir Slijepac, stari dobri kovač iz sela Čitluk kod Bosanske Dubice koji kaže:

– Dok je mene još će selom odjekivati čekić i nakovanj iz moje kovačnice i neće se ugasiti kovačko ognjište!

Kovač od najranije mladosti

Gledao i učio

Kovanje i otkivanje gvožđa, kao i kovačko zavarivanje, glavne su specijalnosti ovog vrsnog kovačkog majstora koji je ovaj stari zanat naučio gledajući i slušajući glasovite majstore, bez kojih je nekada bio nezamisliv život po naseljima poznatim po zemljoradnji. U selu bez kovača i plug je hrđao!

Radomir se prisjeća kako je još kao golobradi dječak dolazio u kovačnice da gleda majstorisanje vještih kovača. Priča:

– Posmatrao sam ih kako oni to rade, kako željezo motaju, otkivaju. Ja sam to uvijek pregledao, pa kad nisam imao čime to raditi, kao mlad sam uzimao vosak, pa sa njim radio. Tako sam računao da sam i ja nekakav kovač. Kad sam odrastao, sa petnaest – šesnaest godina počeo sam se baviti ovim zanatom. E, kada sam došao iz vojske onda mi je otac kupio jedan dobar alat, i počeo sam obavljati sve te kovačke poslove.

Ratkova kovačnica

Ljepše muzike nema

Sa sjetom u glasu ovaj vrsni kovač kazuje kako je novo mašinsko doba ukralo dio tajni i ličnog pečata kovačkoj vještini. Zvuk čekića u kovačnici za njega je bila i ostala najdraža muzika, a sjećanje na staro dobro vrijeme i draga i bolna uspomena.

– Nekada su se supruge po selima hvalile kako su se najele hljeba i kolača od svojih muževa, garavih kovača. Eh, nekada, kada je sve bilo svakome potaman, ali eto, sve u svoje vrijeme – kaže Radomir, koji i danas sa neskrivenim entuzijazmom i elanom zasuče rukave i kuje.

Najviše kuje alatke koje su svakodnevno potrebne poljoprivrednicima. Kuje Radomir svašta, a na kraju radnog dana, odmori se uz zvuke tamburice koja je, takođe, njegovih ruku djelo.

Izumi iz glave

U Radomirovoj kovačnici jedna od inovacija je čekić na struju, njegovih ruku djelo. Kaže:

– Pomaže mi u težim poslovima, a ovaj moćni stroj izmislio sam iz svoje glave, baš kao još niz korisnih inovacija po kojima sam nadaleko poznat. Moje ruke nikada nisu besposlene, pa sam napravio i tamburicu da zasviram za svoju dušu.

(Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!