Psihičke bolesti: SHVATIO SAM DA IMAM ŠIZOFRENIJU KADA SAM PRAO ZUBE, A MOJ ODRAZ U OGLEDALU JE PRESTAO DA PERE ZUBE I NASMIJAO MI SE!

Skloni smo da veoma olako i paušalno koristimo izraz “lud”, “mentalno obelio” ili šizofreničar”, a da zapravo nismo svjesni koliko tešku i mučnu stvarnost žive ljudi koji pate od ove vrste oboljenja. Iskutva pacijenata koji pate od šizofrenije do te mjere su teška, bolna i duboka, da je ponekada teško pojmiti kako izgleda život u kome niste u mogućnosti da razdvojite reanost od zamagljene i zastrašujuće fikcije.
Donosimo vam neke od osnovnih karakteristika ovog teškog mentalnog oboljenja, u nadi da ćemo ga svi bolje razumjeti i imati više saosjećanja za ljude koji pate od istog.

Šizofrenija je duševna bolest koja oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava, ometa logičko razmišIjanje, normalne osjećajne doživijaje prema drugim osobama, te narušava njeno društveno funkcionisanje. Kod šizofrenih poremećaja dolazi do promjene određenih funkcija mozga. Posljedica toga su promjene mišljenja, zapažanja i afektiviteta, u globalu, promjene psihe.

Otprilike 1 odsto ljudi će razviti sliku šizofrenije tokom svog života. Izgleda da postoji genetska predispozicija za razvijanje bolesti. Među ljudima čiji je roditelj bolestan, ili brat ili sestra, njih 10-15 odsto će razviti poremećaj. Kod djece čija oba roditelja imaju šizofreniju, njih 40 odsto će razviti bolest. Stopa rizika ostaje nepromijenjena, bilo da su djecu odgajali roditelji, bilo da su djeca bila usvojena.

Muškarci su u najvećem riziku za razvijanje šizofrenije između 15 i 35 godine života, s najvećim rizikom u dvadesetim godinama. Žene imaju najveći rizik takođe u dvadesetim godinama života – dok je rizik kod žena manji u tim godinama nego što je to slučaj među muškarcima, nakon 20-tih godina rizik ne opada kao kod muškaraca, nego čak on postaje veći kod žena.

Uzrok nastanka

Uzroci shizofrenih poremećaja do danas nisu u potpunosti razjašnjeni. Sve činjenice, međutim, ukazuju na to da su neki ljudi osjetljiviji na spoljašnje uticaje i nadražaje. Zbog te ranjivosti oni posebno snažno doživljavaju mnoge stvari te su zbog toga manje “otporni” na opterećenja, stres i unutrašnje konflikte. Oni su dakle osjetljiviji od drugih ljudi.

Takva ranjivost se stručnim jezikom naziva vulnerabilnost. Ako opterećenja i stres postanu preveliki, kod takvih osoba dolazi do neke vrste “sloma živaca” i do pojave simptoma bolesti.

Bolest se može manifestovati na najrazličitije načine s potpuno različitim znakovima (simptomima). Kod pojedinih osoba simptomi mogu biti vrlo teški, dok su kod drugih beznačajni ili uopšte nisu izraženi. Postoji samo neodređen osjećaj da “nešto nije u redu”. Kod osoba koje pate od šizofrenih poremećaja najčešće je prisutan strah i osjećaj da se od njih suviše zahtijeva.

Kod šizofrenih poremećaja često dolazi do gubitka vlastite osobenosti, svog ja i identiteta. Takva osoba osjeća da između nje i okoline nema nikakvih granica. Bolesnik osim toga vjeruje da su drugi preuzeli vlast nad njim, jer se ne može zaštititi (postavljanjem granica). U stručnoj terminologiji ovaj “simptom” se naziva poremećajem ega.

Simptomi kod šizofrenije mogu se podijeliti na pozitivne i negativne. Pozitivni simptomi se češće javljaju u akutnim fazama ili u početnim fazama bolesti. Negativni simptomi se češće javljaju kod dugoročnog toka bolesti.

Najvažniji pozitivni simptomi

Halucinacije

Naš mozak posjeduje neku vrstu filtera za mnoge nadražaje iz okoline koji bi u protivnom mogli da preplave mozak. Kod šizofrenih poremećaja je poremećena ta funkcija filtriranja. Moguća “odbrambena strategija” je kompletno isključivanje spoljašnjih nadražaja (slično kao “navlačenje zavese”) kao na primer u snu. Naš mozak, međutim, radi i dalje: u snu sanjamo; kod bolesnika se javlja neki oblik “sna u budnom stanju” – halucinacije. On čuje glasove (akustične halucinacije), osjeća mirise (mirisne halucinacije) ili vidi stvari koje ne postoje (vizuelne halucinacije) i takva zapažanja smatra realnim.

Sumanute ideje

Iz vjerovanja nastaju za bolesnika realna mišljenja. On čvrsto vjeruje da ga proganjaju (manija gonjenja), da je bog (religiozna manija) ili da se sve odnosi na njega (ideje odnosa), drži se čvrsto svojih uvjerenja od kojih se ne može odvratiti nikakvim uvjeravanjima ili dokazima da njegove ideje ne odgovaraju stvarnosti. Uzrok tome leži u činjenici da se bolesnik povukao u svoj unutrašnji svijet i da je “navukao zavjesu”, slično kao što smo vidjeli kod halucinacija. Na taj način gubi mogućnost da svoje misli, svoju vlastitu “stvarnost” uporedi sa realnošću u spoljašnjem svijetu.

Poremećaji mišljenja

Naročito u slučajevima kad je bolesnik emocionalno uzbuđen ili umoran njegove misli i govor postaju nesuvisli ili teško razumljivi. Bolesnik će prekinuti razgovor u sred rečenice ili će potpuno izgubiti nit. Često osjeća “nadiranje” određenih misli. Ti simptomi, međutim, nemaju nikakve veze sa “maloumnošću”.

Najvažniji negativni simptomi

Kod grupe negativnih simptoma često je vrlo teško razgraničiti da li je neko određeno ponašanje bolesnika znak bolesti ili je pokušaj savladavanja bolesti – tako što će se, na primjer, povlačenjem zaštititi od navale nadražaja.

Nedostatak volje

Bolesnici pojavom bolesti gube svoj uobičajeni elan i zanimanje za sve one stvari kojima su se ranije rado bavili. Zbog toga im vrlo teško pada ispunjavanje uobičajenih profesionalnih i ostalih zadataka.

Gubitak osjećanja

Bolesnik ne može ni da se veseli, ni da izražava svoja osjećanja na način na koji je to ranije mogao.

Socijalno povlačenje

Bolesnici se vrlo često povlače u sebe i ograđuju od svoje porodice i ostale okoline. Ne osjećaju se dobro ni u krugu dobro poznatih osoba, a vrlo često izražavaju strah i od njih.

Depresija

Kod šizofrenih poremećaja može doći do pojave depresije, naročito ako pogođene osobe osjećaju da je bolest u velikoj mjeri izmijenila njihov život. Bolesnici mogu biti toliko očajni da više ne vide nikakav izlaz. Oko 10 odsto svih bolesnika je tokom trajanja te bolesti izvršilo samoubistvo!

Liječenje

Šizofrenija se liječi antipsihoticima. Uz lijekove mogu pomoći savjetovanja i psihoterapija, kao dio procesa rehabilitacije. U akutnoj fazi bolesti, kada su jasno izraženi psihotični simptomi, bolesnika je vrlo često potrebno liječiti u bolnici. Bolesnik i njegova porodica moraju da nauče da je bolesnik posebno osjetljiv, te da treba izbjegavati sve situacije koje bi mogle da aktiviraju bolest, kao na primjer pretjerani stres.

U takvim slučajevima će naročito biti važna psihosocijalna terapija. Tokom psihosocijalne terapije bolesnik i njegova porodica naučiće kako da se nose s bolešću i problemima u vezi sa njom. Na taj način se može smanjiti opterećenje vezano za bolest. Da bi se ponovo uspostavila poremećena ravnoteža prenosa nadražaja u mozgu potrebno je medikamentozno liječenje neurolepticima. Za liječenje stanja straha, depresija i poremećaja spavanja ljekar će morati, pored neuroleptika, ponekad da prepiše i druge lijekove.

Antipsihotici su lijekovi koji uspješno, kod većine šizofrenih bolesnika, ublažavaju simptome bolesti ili ih potpuno uklanjaju. Otkako su prvi put upotrijebljeni, u pedesetim godinama prošloga vijeka, antipsihotici su pomogli hiljadama šizofrenih bolesnika, omogućujući im gotovo normalno društveno i radno funkcionisanje. Prije tog vremena većina je šizofrenih bolesnika život provodila u psihijatrijskim ustanovama i azilima, gotovo cijeli život odvojena od svojih porodica, prijatelja i spoljnjeg svijeta. Klasični antipsihotici ublažavaju pozitivne simptome šizofrenije, odnosno halucinacije i sumanute ideje.

Iako su vrlo djelotvorni, jer pomažu većini bolesnika, često se događa da ih bolesnici prestaju uzimati. Dva su razloga tome. Jedan su njihove nuspojave. Uzimanje klasičnih antipsihotika može uzrokovati osjećaj suhoće u ustima, zamagljen vid, konstipaciju, vrtoglavicu i pospanost; kod većine bolesnika ti simptomi nestaju nakon nekoliko prvih nedjelja lečenja.

Neugodnije nuspojave pri uzimanju klasičnih antipsihotika koje čine veće probleme bolesnicima i koje su jedan od najčešćih razloga za prestanak uzimanja lijekova su poremećaj pokreta ili motorike. Nazivaju se ektstrapiramidne nuspojave, a ima ih oko 60 odsto do 70 odsto bolesnika. Mogu biti izražene kao trajni spazam ili grč mišića u vratu ili glavi (distonija) ili nemogućnost stajanja na jednome mjestu i potreba za stalnim premještanjem s noge na nogu (akatizija).

error: Content is protected !!