PSEĆE MESO U KUHINJI: U JUŽNOJ KOREJI ZAKOLJU I POJEDU OKO DVA MILIONA PASA GODIŠNJE

Proces klanja pasa u Koreji jeziv. Obično ih ubijaju strujom ili udarcem u glavu; ovo drugo, mesari tvrde, rezultuje ukusnijim mesom. Mrtav pas baca se u kazan ili se prži na gasu da bi se uklonila dlaka.

Korejski grad Seongnam i njegova pijaca „Moran“ poznati su kao najveća tržnica pasa u ovoj zemlji. Na ovaj dio Koreje otpada oko 30 posto od skoro dva miliona pasa koliko godišnje u Južnoj Koreji strada iz prehrambenih razloga.

Vjeruje se da su Korejci počeli da jedu svoje pseće drugare u eri“Tri kraljevstva“ prije više od dvije hiljade godina. Ali kad je Seul dobio priliku da organizuje ljetnje eOlimpijske igre 1988., vlasti su zabranile konzumiranje psećeg mesa da bi u svijet poslale sliku moderne, civilizovane nacije. Zabrana koja nominalno važi još od 1984. nikad nije sprovedena u djelo – Korejci su nastavili da kolju pse i od njih prave supe odnosno čorbe. Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2002, održano u Japanu i Koreji, ponovo je bacilo svjetlo na ovaj običaj, koji je FIFA osudila..

Brojni restorani širom Koreje pseće meso imaju na jelovniku. U Seulu ga je relativno teško naći, ali na periferiji prijestonice nalaze se klanice, tržnice, i farme pasa. Grad Moran je najveća klanica pasa, ali i ostalih životinja. Kako piše Vice, sve te slike djeluju okrutno, nehigijenski, depresivno. Svugdje se osjeća miris pasa.

U Moranu postoji dvadesetak prodavnica koje prodaju pse na sto načina: žive ili mrtve, u komadu ili tranžirane, sirove ili zamrznute. Cijeli pas pripremljen za jelo košta i do 250 dolara. U jednom majušnom kavezu reporter „Vice“ je vidio njih petnaestak: ne mogu da mrdnu, ne laju, većina je izgladnila i lisičasto-žućkasta.

Korejci ovu rasu, gajenu za klanje, zovu noo-rung-yee. Pretpostavlja se da u Južnoj Koreji postoji između 15.000 i 20.000 pasa. Proces klanja pasa u Koreji jeziv. Obično ih ubijaju strujom ili udarcem u glavu; ovo drugo, mesari tvrde, rezultuje ukusnijim mesom. Mrtav pas baca se u kazan ili se prži na gasu da bi se uklonila dlaka.

Meso se čuva u malim frižiderima pored tezgi. Tu su rebra, rep, torzo, noge, ali ima i neprepoznatljivih dijelova. Znam da sam sam kriv, niko me nije terao ni da dođem da vidim kako se to radi ni da probam pseće meso, ali duša me boli dok se sve ovo gleda.

U restoranima se kao specijalitet nudi čorba od psećeg mesa, poznata kao gaejangguk. Služi se vrela u kamenoj posudi, na prvi pogled ne liči ni na šta posebno. Meso malo podsjeća na govedinu. Kuhano je sa kamilicom, maslačkom, i raznim korejskim začinima. Sos koji ide uz čorbu zove se deul-gge, sadrži perilu, susam, i alevu papriku.

Drugo ime za ovo jelo je bosintang, bukvalno „supa koja osnažuje”. U Koreji se vjeruje da ona stimuliše libido i plodnost kod muškaraca.

Pored ovog, jednog od najpopularnijih korejskih jela sa psećim mesom, postoje još neki specijaliteti; služe ga i barenog sa povrćem i začinima, a tu je i gaesoju – medicinski tonik od psa, đumbira, kestena, i jujube.

 

Komentari

komentara