Prozac i drugi lijekovi, Louise Hay i drugi samoprozvani iscjelitelji: NE, SAMO VI SEBI MOŽETE POMOĆI, A EVO I KAKO

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica

Svkodnevno se možemo uvjeriti kako farmako-industrije više ne rade u korist čovječanstva, nego rade kako bi ostvarile što veći profit. Izmišljaju razne bolesti, a u skladu s time izmišljaju i farmakoterapiju koja košta puno novca. A i zdravlja.

Navodim samo neke od potencijalnih mentalnih bolesti koje bi se mogle uvrstiti u međunarodnu klasifikaciju bolesti: “bijes djece starosti do dvije godine”, “prejedanje”, “blaga anksiozna depresija”, “sindrom rizika od psihoze” i “poremećaj neregulisane naravi”. Stidljivost, tugovanje, ekscentrično ponašanje, također su na spisku da se uvrste u mentalne poremećaje.

Američko udruženje psihijatara koje izdaje ovu klasifikaciju bolesti opisuje simptome i druge kriterije za dijagnostiku ovih bolesti.

U skladu s ovim, skoro da ćemo svi imati po neko mentalno oboljenje, te da ćemo morati piti lijekove koje napravi farmaceutska mafija. Međutim, ako nam farmakoterapija ne može pomoći, postavlja se pitanje, koja je to terapija od koje ćemo imati koristi?

Lijek Prozac, jedan od najpopularnijih antidepresiva, nakon istraživanja, djelovao je u oko 80% populacije. Rekli bismo da je to dobar lijek, ali ako znamo podatak da je istovremeno kod 60% ljudi također došlo do poboljšanja koji su uzimali placebo, (lažni proizvod koji ne sadrži ljekovite tvari s farmaceutskim učinkom,)onda Prozac i nije tako dobar lijek, jer djeluje u samo 20% populacije.
Zato je rad na sebi terapija budućnosti, a najbolji način rada je psihoterapija.

Šta podrazumijeva rad na sebi?

U današnje vrijeme, kada se sve svelo na novac, rad na sebi često dobija druge dimenzije. Danas imamo popularne životne trenere ili life coacheve i samoprozvane gurue koji vas uče kako da živite. Zanimljivo je da oni nude samo pozitivan način razmišljanja, a „diplomu“ steknu za jedan vikend. U najboljem slučaju, dva. Dakle, kad ste tužni, oni vam kažu da zanemarite tugu i da budete sretni. Međutim, tuga nam je i data da lakše prevaziđemo životne nedaće i, zanemarivanje tuge, u takvim situacijama, može imati više štete nego koristi.

Također, self help literatura je puna ovakvih preporuka i treba strogo voditi računa o tome ko su autori ovakve literature. Louise Hay i njo jslični, također su samoprozvani iscjelitelji i  njihove knjige nemaju posebnu težinu. Ipak, postoji puno knjiga iz ove branše, sa renomiranim piscima, koje uistinu mogu pokrenuti neka pitanja i podsticati rad na sebi.

A rad na sebi, zaista podrazumijeva rad i svi koji su prošli psihoteraiju, znaju kako je ovo težak posao.
Ja često u psihoterapijskom radu koristim snove, a kada klijent donese san, donese uvijek nešto novo što nauči o sebi.

Pored toga, kada radim na samopoštovanju i samopouzdanju, trudim se da moji klijenti ne koriste neke vanjske uspjehe kako bi podigli samopoštovanje i samopouzdanje. Nastojim što više raditi na njihovim unutrašnjim vrijednostima, to jest, podsticati ih da prihvate sebe takvima kakvi jesu, da se ne pretvaraju, da ne gledaju na tuđa mišljenja i nametnute društvene vrijednosti. Jedino ako sebe prihvate kao takve, mogu znati šta nije dobro i težiti da to promijene. Podstičem ih da pronađu vlastite vrijednosti i u skladu s time, pronađu neki cilj koji će ih ispunjavati.

Put je težak ali…

Rad na sebi je kao kad se želite popeti na najviši planinski vrh. Dug i težak. Zato mnogi odustaju. Ali, na taj vrh se možete popeti i helikopterom i,  ostat ćete isti . Put je puno interesantniji od cilja. Put je ono što vas mijenja.

Istina je da nam je država na minimalcu i da ne daje zaposlenja, ali, uvijek pitam svoje klijente šta oni mogu dati drugima. Ne možemo se pozdraviti skupljenom šakom, nego samo ispruženom. Dakle, šta je to što mi možemo pružiti drugima? Rijetki su oni među nama koji bi mogli opstati sami na svijetu. Društvena smo bića, ali to ne znači da ću društvu pokazati gdje sam ljetovala, kakva mi je divna vjenčanica i koliko bogatu trpezu imam, jer time samo pokazujem koliko sam okrenuta sebi, a svi koji su okrenuti sebi, nisu sretni.

Ako smo društvena bića, to znači da treba da budemo okrenuti drugima, da služimo drugima, da nahranimo neka gladna usta, da pomognemo čovjeku u nevolji. To su one naše istinske vrijednosti koje su u nama, to je naš inegritet i on nema cijenu. Ne odustajemo od njega, čak i po cijenu da će nam se smijati i kazniti nas. Jer, prave ljudske vrijednosti nisu na prodaju. I ne mogu se kupiti.

Zato, ako slučajno čujete da vam neko kažeda pjevate, a vi biste plakali, i ako vas uvjere da je to dobro za vas, vi zaista možete početi da pjevate, ali ta pjesma neće biti iz vašeg srca, nego iz vašeg mozga.  Jer, mozak bi mogao još da živi, čak i kada srce stane. Ali, ljudsko tijelo ne može da živi bez otkucaja srca.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!