Prokletstvo dijamanata: DONOSILI SU SMRT I TUGU, SVAKO KO IH JE NOSIO BIO JE “UKLET”

Neki vjeruju da je ipak riječ o legendama, sujeverju, ali vjerovanje u prokletstvo najpoznatijih dijamanata još uvijek postoji…

“Dijamanti su najbolji prijatelji svake djevojke”, pjevala je Merilin Monro u filmu “Muškarci više vole plavuše”, ali gladano kroz istoriju, ovo svjetlucavo kamenje vezivalo se i za velika prokletstva… Neke od najpotresnijih priča o ljudskim sudbinama vezuju se zapravo za vlasnike dragog kamenja. Evo koji su to dragulji kroz istoriju smatraju “ozloglašenim” i koji su donijeli najviše nesreće njihovim vlasnicima…

Dijamant “Nada”
Ovaj dragi kamen ima mnogo imena: “Nada” (po porodici “Hope”, što u prevodu sa engleskog znači “nada”), “francuski plavi dijamant”, itd, a smatra se jednim od najpoznatijih “ukletih” komada nakita na svijetu. Gotovo sve vlasnike pratile su velike nevolje – ili su “poludili”, iznenada preminuli ili umrli nasilnom smrću. Prema legendi, dijamant je pronađen u Indiji i prvobitno je pripadao hramu božanstva Sita, gde je korišten samo tokom vjerskih obreda.

Vjerovalo se da kamen ne bi trebalo da ima vlasnika, inače bi mu donio nevolje. Nažalost, lopov koji je ukrao dijamant nije mario za lokalne legende. Nije prošlo dugo, njegova radost zbog skupocjenog plijena je nestala – čopor divljih pasa ga je rastrgao. I dijamant je započeo svoje putovanje. Isprva je došao u Francusku i postao vlasništvo Luja Luja XVI i Marije Antoanete, za koje svi znamo kako su završili – oboje su pogubljeni.

Nakon toga, dijamant se “preselio” u Veliku Britaniju, a zatim u SAD. Posljednja vlasnica dijamanta, Evelin Meklin, dobila ga je 1911. godine, tvrdeći da se ne plaši prokletstva. Da li je ubrzo zažalila zbog ove izjave? Moguće. Tragična sudbina je zadesila – djeca su joj umrla, a muž je napustio zbog druge žene.

Na kraju, američki draguljar Henri Vinston kupio je nesretni dijamant i deponovao ga kod Smitsonijan instituta. “Nada” je prestala da bude privatno vlasništvo, a ovom jedinstvenom plavom dijamantu možete da se divite u Vašingtonu, u Prirodnjačkom muzeju. Stručnjaci procjenjuju da danas vrijedi 2,5 milijardi dolara.

Crni dijamant
Nevjerovatan i unikatan crni dijamant po imenu “Bramino oko” ukraden je iz statue boga Brame. Činjenica da je ukraden, po mišljenju onih koji su skloni da vjeruju u mistično, postavila je osnovu za priče o navodnom prokletstvu koje je pratilo sve one u čijem je posjedu ovaj rijetki kamen bio.

Mahom svi vlasnici ovog crnog dijamanta, jedan po jedan, oduzeli su sebi život. Sredinom 20. vijeka američki zlatari (dijamant je donet u SAD 1932. godine) pokušali su da otklone “kletvu” tako što su kamen podijelili na tri dijela. Najveći od njih nazvan je “Crni Orlov”. Dijamant je postao dio platinaste ogrlice koja je nekoliko puta mijenjala vlasnike. Naposljetku, nakit je prodat na aukciji, a njegova dalja sudbina trenutno nije poznata.

Minđuše porodice Meščerski
Predivne minđuše sa dijamantima bile su u vlasništvu porodice prinčeva Meščerski generacijama. Prema legendi, one su mogle da razotkriju da li je žena koja ih nosi nevjerna. Tako je i pjesnik Aleksandar Puškin, koji je važio za ekstremno ljubomornu osobu, odlučio da u praksi provjeri da li ima istine u ovom vjerovanju. Pozajmio je nakit od princa Meščerskog i zamolio svoju suprugu Nataliju da ih nosi na balu. Međutim, minđuše su nažalost izabrale pogrešnu žrtvu – nekoliko dana nakon bala na kom se Natalija Gončarova pojavila noseći nesretni nakit, Puškin je smrtno ranjen u duelu. “Kletva” se okrenula protiv samog pjesnika.

Minđuše su se vratile u posjed porodice Meščerski. Kasnije ga je jedan od nasljednika poklonio svojoj supruzi, koja upoznata sa pričom koja ih prati, dugo se nije usuđivala da ih nosi… Međutim, princ nije vjerovao u ovu porodičnu legendu o prokletstvu, insistirao je da ga njegova supruga ponese. I nesreća je pokucala na vrata – princ je ubrzo umro, a njegovu ženu je, nakon što mu je rodila kćerku, ostavio ljubavnik…

Poslije revolucije, Meščerski su bili primorani da prodaju minđuše, a gdje se sada nalaze i u čijem vlasništvu – nije poznato.