Pročitajte nevjerovatna svjedočanstva ljudi koji su se vratili iz mrtvih

Veliki je broj ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, i koji su se nakon nekoliko pokušaja oživljavanja vratili u život. Neki od njih odlučili su sa javnosti podijeliti ono što su vidjeli i osjetili tokom tih minuta između svijeta živih i mrtvih. Ono što se može zaključiti iz njihovih priča je da osjećaj umiranja svakom isti, pa je on za neke bio umirujuć i prijatan, ali za druge upravo suprotno od toga.

Evo nekoliko svjedočanstava:

“Imala sam iskustvo kliničke smrti, bila sam mrtva 10-ak minuta. Neki kažu da to što sam osjetila nije prava smrt, već da je moj mozak stvarao slike. Ali ja znam šta je to bilo, znam da je to bilo umiranje, odnosno smrt. Nisam imala vizije, ni tunel ni ništa, već samo mrak i osjećaj koji me je preplavio. Bila je to neka vrsta blaženstva, smirenja, opuštanja. Ne postoji prava riječ koja bi opisala koliko je taj osjećaj predivan, i od tada se više ne bojim smrti.”

“Iako sam mogla savršeno dobro da čujem zvuk monitora za rad srca, užurbanost ljudi oko mene, pokušaje oživljavanja i panične glasove, ništa nisam osjećala. Bilo je kao da spavam dubokim snom, upravo je tako bilo”.

“Kako sam tonuo u stanje bez svijesti, osjećao sam da mi je jako hladno, ali da sam opušten. Nisam imao potrebu za disanjem, nije bilo nikakvog straha ili boli bilo kakve vrste, samo potpuni mir. Sve se samo postepeno zatamnjivalo dok nije nastao potpuni mrak.”

“Imala sam osjećaj kao da me nešto podiže, ali kao da postoji neki smjer u kom idem, ali bez osjećaja da letim ili nemam tlo pod nogama. Osjećala sam kao da udišem. Pokušala sam da pogledam ka dole i da vidim sebe, jer je osjećaj bio kao da sam se odvojila od svog tijela, ali nisam mogla ništa da vidim.”

“Ovo iskustvo me šokiralo, ali nisam bio uplašen. Osim toga, nisam se osjećao kao da sam sam ili idem u nepoznato, iako nije bilo nikog oko mene, ali kao da sam osjećao da nisam sam, da mogu da razgovaram s drugima.”

“Posljednje čega se sjećam je da želim da budem negdje drugdje i onda kao da sam se odjednom pojavila tamo, kao da sam u snu u kojem bilo šta da zamislim mogu da ostvarim. To me ispunilo srećom.”

“Samo mrak, krhkost i ranjivost i ništa oko mene. Nije me boljelo, nisam se plašlila, ali bilo je naprosto previše ništavila što me preplavilo tugom. Poslije, dok sam ležala na intenzivnoj njezi, osjećala sam se kao da sam ponovno rođena i da sam dobila drugu šansu”.

“Nakon nekoliko minuta u kojima se ne mogu sjetiti niti osjećaja niti ičeg vizuelnog, ispred mene se stvorila moja rodica koja me je nazvala dječjim nadimkom koji nisam čula 40 godina. Samo mi je rekla – vraćaj se. Dok sam pokušavala da se okrenem da vidim gdje moram da idem, odjednom se sve ubrzalo i nisam vidjela ništa, sve dok nisam otvorila oči na bolničkom krevetu.”

“Nije bilo jarkog svjetla, nije bilo Isusa. Postojao je samo sveopšti osjećaj prihvatanja stvarnosti i konačnosti, poput završavanja knjige. Osjećao sam kako mi život i sopstvene misli izmiču, a tijelo mi preplavljuje umor. Prvo sam izgubio osjećaj dodira, potom sluha, a na kraju vida. Potom su mi misli postale premutne, nisam mogao da ih razaberem.”

(listverse.com/aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!