Priče svjedoka koji su se susreli sa banši, legendarnim duhom iz irskog folklora: KAD ŽENA U BIJELOM VRISNE, SMRT TRLJA RUKE!

 Žena je to sa nekog drugog svijeta, sa čudno oblikovanim svijetlim licem, neurednom čupavom kosom i očima koje bi bile prelijepe da nije njihovog paklenog pogleda

Zanimljivo je kako se priče o duhovima razlikuju po kulturama, i čini se da svaka zemlja ima svoju verziju sablasnih pojava, utvara, i ostalih čudovišta koja su utkana u maštu stanovnika.

Veliki broj ovih paranormalnih pojava ima i svoje svjedoke, a među Ircima se najčešće prepričavaju susreti sa banši – ženskim duhom iz irske mitologije koji se pojavljuje kada neko treba da umre.  Ljudi koji su navodno vidjeli ovog duha govore kako ona glasno nariče, a sljedećih dana neka osoba koju poznaju, sigurno umire.

Prvi koji ju je vidio bio je kralj Brajan Boru, 22. aprila 1014. Dok je sa svojom vojskom bio u šumi navodno je ugledao staru ženu kako pere odjeću u krvi. Sljedećeg jutra pronađen je mrtav u svojoj kući.

Prema legendi, banši je isključivo ženski duh koji može poprimiti različite oblike, imena i moći, zavisno od lokalne tradicije i vjerovanja. U nekim pričama, opisana je kao prljava stara vještica, dok se u drugim slučajevima javlja kao mlada ljepotica. Postoje i izvještaji onih koji tvrde da im se banši prikazala u obliku čudovišta, sa glavom ptice ili zeca.

„Žena je to sa nekog drugog svijeta, sa čudno oblikovanim svijetlim licem, neurednom čupavom kosom i očima koje bi bile prelijepe da nije njihovog paklenog pogleda. Preko glave ima zelenu kapuljaču kakvu nose irski seljaci“ – navodi se u jednom starom opisu ovog ženskog duha.

Odjeća, boja očiju i kosa banši razlikuju se od priče do priče, kao i njena veličina tako da se negdje spominje visina od preko dva metra, dok neki drugi svjedoci pričaju da ovaj duh nije viši od jednog metra i da ima četiri noge.

Vrane, mačke i psi koji zavijaju prethode banšinom dolasku, a bez obzira u kojem se obliku pojavi, njeno vrištanje u gluho doba noći najavljuje smrt. Iako možda zvuči da ove priče ne izlaze iz okvira mašte i narodnih legendi, postoji veliki broj, ne tako davnih svjedočenja ljudi koji su imali nesreću da se susretnu sa ovim duhom.

Vrisne, pa nestane

Jedna popularna priča može se pročitati u knjizi „Prave priče o duhovima Irske“, gdje se spominje porodica iz Korka koju je početkom 1900-ih, proganjala banši.

„Jednog dana dok je još bila mlada djevojka, moja majka je stajala i gledala kroz prozor porodične kuće u Blakroku, u blizini Korka. Na mostu koji se jasno vidio od kuće, odjednom je ugledala bijelu figuru žene koja joj je mahnula, a zatim se zrakom prolomio zastrašujući vrisak. Trajao je nekoliko sekundi, a zatim je banši nestala.

Sljedećeg jutra, moj djed je šetao ulicama Korka kada je iznenada pao i udario glavom o trotoar. Pao je u nesvijest i nikada se nije probudio.

U martu 1900., majka mi je bila veoma bolesna. Jedne večeri zajedno sa služavkom sam joj pripremala krevet kada nas je zaledilo iznanadno zavijanje koje kao da je dolazilo ispod kreveta. Svuda smo tražili izvor plača, ali ga nismo uspjeli pronaći. Plač su čili svi u kući, moja sestra i otac koji su sjedili na spratu ispod, kao i naši susjedi.

Misleći da se nešto strašno desilo njenom sinu, sestra je jurnula u spavaću sobu, ali beba je mirno spavala. Sljedećeg jutra majka je umrla“, navodi se svjedočenje mlađe kćerke.

 Tužni jecaji žene u bijelom

Četrdesete godine prošlog vijeka zabilježile su dva slučaja u koja glavnu ulogu ima banši. Mjesto radnje prvog susreta je mračna Old Hovard ulica koja prolazi kroz groblje u gradu Fulton Plejs. Upravo ovdje je jedan stariji muškarac pogođen misterioznom bolešću, nakon čega je njegova kuća, iz nikada utvrđenih razloga, postala omiljeno okupljalište za vrane.

Misleći da mu nije još puno ostalo, jedne večeri čovjek u goste poziva prijatelje kako bi se oprostili. Iznenada na vratima se začulo kucanje, a kada je jedna od gošći otvorila vrata, ugledala je „staru vješticu sa dugom sijedom kosom, bijelom haljinom kako jeca“. Prestrašena žena se nije stigla ni snaći, a starica je u tren oka jurnula u kuću, ispustila užasan vrisak, a zatim nestala. Starac je umro samo par sati kasnije.

Drugi slučaj nam dolazi iz Bogsajda gdje je živjela žena koja je tvrdila da su njen djed i njegov sin bili svjedoci pojave ovog legendarnog ženskog duha. Djeda je u to vrijeme mučila strašna zubobolja, ali je odbijao da posjeti zubara.

Jedne večeri njegov sin je šetao, kada je začuo zvuk plača koji kao da je dopirao malo niže niz ulicu. Zašao je iza ugla i ugledao pogrbljenu figuru koja je izgledala kao da u naručju drži uplakano dijete, međutiom, kada je prišao malo bliže, shvatio je da se radi o strašnoj, koščatoj i suhoj starici. Okrenula je svoje izobličeno lice ka mladiću, ispustila još jedan stravičan krik a zatim nestala.

Muškarac je bio uvjeren da je starica zapravo banši, i znajući kakvu poruku one nose, požurio je kući da upozori oca da hitno posjeti zubara, ali smrt je bila brža.

 Pratila nas je do Njujorka

Iako je banši „irsko čudovište“, čini se da voli putovanja pa često po čitavom svijetu prati porodice za koje se „zakači“. Jedan svjedok na Redditu je podijelio priču o tome kako je pedesetih godina prošlog vijeka iz Irske zajedno sa porodicom došao u Njujork. Iako je odgojen u katoličkoj porodici, kaže kako su u kući često raspravljali o banši koja ne samo da je stvarna, već generacijama proganja njegovu porodicu. Uporni duh ih je navodno pratio sve do Njujorka.

„Stajao sam kraj prozora svoje spavaće sobe na petom spratu. Bio je sumrak kada je plakanje počelo. Isprva mi se činilo da je riječ o bebi, ali znao sam da moji susjedi nemaju djece. Mogla je to biti i mačka na ulici, ali tada se jecanje pretvorilo u najtužnije plakanje koje možete zamisliti.

Pomislio sam da je riječ o Tomiju Kavanauhu koji je živio u stanu pored. Otvorio sam prozor i viknuo: „Tomi, jesi li to ti, jesi li dobro? Treba li ti pomoć?“. Odgovora nije bilo. Čuo se samo plač neke žene. Čim je moja majka ušla u sobu, plač je prestao. Rekla je da ona nije ništa čula, ali čim je izašla iz sobe, zvuk se ponovo pojavio. Plač je bio jako tužan… kao osobe kojoj je srce slomljeno od tuge. Prestao sam obraćati pažnju na plač, a on je utihnuo malo kasnije.

Tri dana kasnije u pola šest ujutro, moj otac je primio poziv od svoje sestre koja mu je rekla da im je umrla sestra Kejtlin koja je bolovala od leukemije“, napisao je anonimni korisnik.

  Zvučalo je kao zavijanje vuka

Još jedan slučaj iz Njujorka bio je toliko jeziv da je prema njemu napravljena i epizoda za dokumentarac „Vaše priče o duhovima“, a tiče se žene irskog porijekla koja kaže da je čitavog života slušala kako njenu porodicu proganja banši. Iako ona lično nikada nije srela ovog duha, njeno prepričavanje iskustava članova porodice zaista je jezivo:

„Svaka žena u mojoj porodici je čula plač banši, osim mene. Zvuk je toliko užasan i jak da podsjeća na zavijanje vuka od kojeg vam dođe da glavom bez obzira pobjegnete iz kuće. Moja prabaka, baka i majka su to doživjele barem jednom tokom svojih života. Majka mi je rekla da je zvuk plača užasan i da je pratio u svakoj prostoriji gdje je pokušala pobjeći. Plač je prestao nakon sat vremena kada je baka stigla kući. Kada joj je moja majka ispričala šta se desilo, baka je mirno saslušala i objasnila joj da je naša porodica ukleta krikom banšija. Nekoliko dana kasnije moja prabaka je umrla“.

  Ptice nisu pjevale, lišće nije šuštalo

Jednako zastrašujući je i slučaj žene iz Irske opisan u jednoj od epizoda serijala „Istinite priče o duhovima“. Svjedokinja je ispričala kako je jedne večeri prošetela do litica kraj rijeke kako bi se opustila i razmislila o životu. Dok je sjedila i posmatrala uspavani zeleni krajolik, za oko joj je zapala figura žene duge sijede kose u bijeloj haljini. Klečala je na drugoj strani rijeke kao da nešto pere rukama.

Kada je malo bolje pogledala, vidjela je da voda ispred žene poprima bordo boju, i tada je shvatila da prikaza pere krvave krpe.

„Isprva sam bila prilično uznemirena, jer se neki stranac našao na našoj zemlji, i skoro sam viknula da je upitam šta to ona radi ovdje. Zatim sam se sledila. Okružio me osjećaj hladnoće i osjećala sam da je smrt u zraku. Nije se čuo nikakav zvuk. Ptice nisu pjevale, lišće nije šuštalo. Nastavila sam da posmatram ženu u bijelom uprkos činjenici da mi se strah penjao kičmom poput pauka. Nisam joj nikada uspjela vidjeti lice ali mislim da je bila mlada, i veoma tužna.

Zatim je, na moje veliko iznenađenje, nestala. Isparila u zraku poput magle. Sjedila sam tako zaprepaštena, konačno shvativši da sam vidjela neku vrstu duha. I dalje mi je bilo hladno. Tresla sam se iako je vani bilo preko dvadeset stepeni. Otrčala sam kući, napola luda od šoka i straha od onoga što sam vidjela“.

 

Komentari

komentara