Priča o ukletoj mladi iz Negotina: ČOVJEK TVRDI DA SE S NJOM NAŠAO LICE U LICE I DA JE U NJEGOVOM AUTU ZABORAVILA JAKNU

Priča o duhu uklete mlade koji se javlja nakon ponoći na putu od Zaječara prema Boru (Srbija) istrajava decenijama, prenosi se s koljena na koljeno. .


Naime, ljudi su prijavljivali da su nekoliko kilometara pred ulaz u Bor viđali ženu u bijeloj vjenčanici pored puta, neki su morali naglo da zakoče jer bi „prelijepa djevojka u bijelom“ prelazila kolovoz, da bi već u slijedećem momentu nestala…
Nije isključeno da su je zaista vidjeli. Prije desetak godina mediji su objavili da je podnesena krivična prijava protiv nepoznatih izvršilaca koji su plašili vozače na putu Bor-Zaječar lutkom u vjenčanici, a navodno ima i „šaljivdžija“ koji su oblačili bijelu haljinu, stavljali veo i sami oživljavali legendu.

Zapravo, postoji više verzija priče o „ukletoj mladi“. Po jednoj je to duh mlade koja je prije više od 50 godina poginula u saobraćajnoj nesreći kada je pošla na svoj medeni mjesec. Po drugoj, u pitanju je duh djevojke koja se ubila kada je vjerenik ostavio. Po trećoj, bila je to djevojka koja je stradala na putu do vjerenika, a ta priča se može naći i kao „svjedočanstvo“ anonimnog čovjeka koji se sa „ukletom mladom“ našao licem u lice – i priznaćete, ma koliko bilo diskutabilno, dostojno je najjezivijih urbanih legendi koje su inspirisale horor filmove, piše Nova.rs.

Evo priče.
„Bilo je to 1996. godine. Vraćao sam se u Negotin sa puta. Kako se približavala ponoć, bojao sam se da slučajno ne zaspim, jer me je umor savladavao nakon više sati vožnje. Zato sam u kolima odvrnuo radio ne bi li me glasna muzika i glas spikera držali budnim. Na putu je bilo i neke izmaglice, što mi je još više otežavalo vožnju.

Odjednom sam, uz ivicu kolovoza ugledao djevojku, obučenu u bijelo, kako me stopira. Na trenutak sam pomislio šta li ova ovdje traži kada u blizini nema ni jednog sporednog puta? Stao sam i ona me je pitala da li bih mogao da je povezem do Negotina. Pristao sam i ona je ušla u kola.

Torbicu, koju je nosila, kao i svoju bijelu jaknicu, spustila je na zadnje sjedište. Kada je sjela pored mene, prošli su me žmarci. Djevojka je bila izuzetno lijepa. Duga smeđa kosa u talasima joj se spuštala preko cijelih leđa. Ugasio sam radio i cijelim putem do Negotina smo pričali o svemu i svačemu.

Rekla mi je svoje ime i da je iz jednog krajinskog sela. Išla je u posjetu vjereniku, kome se nije javila, jer želi da ga iznenadi. Iskreno, uživao sam u njenom društvu i razgovoru. Ja sam inače oduvijek bio stidljiv i smušen sa ženama, tako da mi je blizina ove ljepotice i te kako godila. Ostavio sam je u centru Negotina i otišao kući.

Sutradan, kada sam ponovo ušao u auto, na zadnjem sjedištu vidio sam njenu bijelu jaknu. Očigledno ju je zaboravila. Smjesta sam promijenio sve planove i krenuo ka selu za koje mi je rekla da u njemu živi. Sav sam treptao iznutra što ću je ponovo vidjeti. U selu su mi objasnili gdje je njena kuća, ali su me gledali nekako čudno kada sam spomenuo njeno ime.

Kuću sam lako našao. Parkirao sam auto i pozvonio na vrata. Otvorila mi je žena ispijenih, upalih obraza, na čijem licu sam odmah primijetio veliku tugu. U momentu sam shvatio da joj je to majka, jer je imala istu onu ljepotu, doduše vremenom istrošenu. Kada sam joj rekao koga tražim, žena je počela da plače.

„Sine – rekla mi je – ona je umrla prije 7 godina.“

Nisam shvatio u trenutku: „Kako umrla? Pa sinoć sam je odvezao u Negotin. Zaboravila je jaknu u mojim kolima. Evo je.“

Kada je vidjela jaknu žena je počela još više da plače. To je zaista bila njena jakna. I to ona u kojoj je sahranjena. Uvela me je u kuću, gdje sam njoj i njenom suprugu ispričao čitavu priču. Oboje su plakali svo vriujeme. Djevojka koju sam sinoć vozio u kolima, poginula je u saobraćajnoj nesreći prije 7 godina. Stvarno je imala vjerenika u Negotinu.

Na kraju su me odveli na groblje. Na velikom crnom mermernom spomeniku pisalo je njeno ime. Sa njega mi se smiješila isto onako kao i sinoć u kolima“.