PRIČA O TURBETU HAZRETI ALIJE IZNAD TRNAVE KOD SANSKOG MOSTA: KAD JE MAJKA MAĆEHA, OTAC JE OČUH

Legenda je zabilježila kako je otac Huse iz Starog Majdana, slijepo vjerujući svojoj mlađoj ženi, krivo optužio sina Aliju i kosom mu odrubio glavu. Preko noći je Alijino tijelo svijetlilo kao sunce. Iste noći provre vrelo koje se i danas nalazi u blizini turbeta navrh brda. Po predanju, nikada nije presušilo. Trnavljani prozvaše evliju Hazreti Alija, napraviše mu turbe i ukopaše ga. U sušne godine ljudi iz doline Sane dolazili su do turbeta u koloni po dvojica i učili „kišne dove“. O tim danima priča Fatima Muhadžić.

Turbe hazreti Alije Trnava

 Kuće u sanskom selu Trnava, džematu od 800 duša, ščućurene su oko džamije u izgradnji, rasute su kao septembarske šljive oko stabla. Iznad sela i makadamske ceste kojom je davno pirlitao „ćiro“ stoji brdo, a na brdu – Turbe hazreti Alije. Na brdo se penješ uskim šumskim puteljkom kroz hrastik. Pred njivom Ibre Lezića od tri dunuma vidiš na čairu visokom četiri metra bijelo osmougaono turbe sa sedam pendžera, jednim vratima i bakrenim krovom. Trnavljani počesto dođu ovdje, jer otkako postoji Turbe hazreti Alije, kaže legenda, ono ima čudotvornu zaštitu od prirodnih sila i nepogoda koje se znaju sručiti iz vedra neba.

U blizini turbeta na njivi Ibre Lezića ugnijezdio se izvor ispod divlje jabuke. Kako nikada nije presušio, Trnovljani ga smatraju svetim. Ovdje i najmanje dijete zna legendu o hazreti Aliji. Legenda se prenosi i živi s generacije na generaciju. Čak  je i objavljena u „Sarajevskom listu“ broj 44 od 13. aprila 1890. godine.

Davno, u turski vakat u susjednom Starom Majdanu, preko rijeke Sane živješe seljak po imenu Huse. Umre mu žena, a ostane sin Alija, 25 – godišnjak, lijep kao slika, pošten, pravi evlija. Učio je mejtef (mekteb) kod jednog dobrog starog hodže koji mu je stalno govorio da bude čistoga srca i duše, a dobrog i poštenog vladanja. Alija bijaše upravo takav. Nije gledao tuđa posla, radio je sve što mu je otac naredio, slušao starije, nije činio nikakvo zlo. Voljeli ga svi u selu i okolini. Roditelji ga uzimali za primjer govoreći svojoj djeci: “E, što niste kao Husin Alija!“

Njegov otac jednoga dana ponovo se oženi. Dovede mladu i lijepu ženu. Alija je poštovao maćehu kao rođenu majku. Ali, maćeha se zaljubi u pastorka. Svakoga dana sve je više navaljivala na njega, htjevši ga pridobiti za sebe. Alija se sklanjao ustranu, bježao, šutio… jednoga dana, ne mogavši više izdržati, reče joj:

„Nemoj mi prilaziti, ostavi me na miru! Ako nastaviš tako, reći ću te ocu“

Maćeha se preplaši. U strahu otrči kod muža i oblaže Aliju kod oca.

„Čovječe, dina mi i imana, tvoj sin, a moj pastorak Alija, ne da mi mira!

Toga dana Alija je kosio livadu u trnavskom polju uz rijeku Sanu. Otac Huse, čim ču vijest što mu žena donese, razgoropadi se, pobjesni i odjuri u polje gdje je Alija mirno kosio livadu. Takav je dočekao oca gledajući ga kako se ustremljuje na njega. Raspomamljeni roditelj oteo je kosu iz ruku začuđenog sina Alije i jednim zamahom odrubio mu glavu.

Pravedni Alija, onako bez glave, potrči uz brdo. Trčao je i ko zna dokle bi stigao da ga ne ugleda jedna žena koja je kupila sijeno. Ona, sva preplašena, udari dlanovima i poviče iz sveg glasa:

„Gledajte, ljudi insana bez glave!

Kako to ona reče, Alijino tijelo pade na zemlju. Tu kasnije ljudi napraviše turbe. Tada i glava dođe tijelu i sjedini se. Alijin otac Huse okameni se toga časa sa zamahnutom rukom i kosom. Ljudi, saznavši šta je bilo, prenesu okamenjenog oca do sina gaibije (nevidljivog). Sin evlija smiiluje se i otac oživi, ode kući i posiječe nepoštenu ženu.

Preko noći je Alijino tijelo svijetlilo kao sunce. Iste noći provre vrelo koje se i danas nalazi u blizini turbeta navrh brda. Po predanju, nikada nije presušilo. Trnavljani prozvaše evliju hazreti Alija, napraviše mu turbe i ukopaše ga.

Dugi niz godina prije rata mladi Trnavljani su petkom išli na vrelo kraj turbeta na teferič. U sušne godine ljudi iz doline Sane dolazili su do turbeta u koloni po dvojica i učili kišne dove. Događalo se da se sa turbeta i ne vrate kući, a u putu ih dočeka pljusak. O tim danima priča Fatima Muhadžić:

„Kao djeca smo išli u mejtef. Bila velika suša, prašina štipa za grlo. Po mjesec dana sunce tuče, crkavaju od žeđi i stoka i ljudi. A bio neki hodža Bašić. Okupi nas djecu i krenemo prema turbetu po dvoje učeći dove. Kad se popnemo gore, hodža uči, mi aminamo, proučimo Fatihu i krenemo kući sa turbeta. Ne stignemo ni do pola puta, a kiša počne ljevati kao iz kabla. Dođemo kući mokri ko čep – prisjeća se Fatima, čija je kuća 200 metara ispod brda na kome „stražari“ trnavska svetinja – Turbe hazreti Alije.

                     I Srbi su željeli obnovu Turbeta

 Trnavljani su obnovili Turbe hazreti Alije koje je u svim ratovima spaljivano. Prije ovoga rata Ramo Sadić je pokrio ostatke Turbeta limom da ne kisne. Po predanju, dok god je Turbe postojalo, u dolini Sane nije bilo leda.

 Kada je prije nekoliko godina led tukao polja oko Oštre Luke, Srbi iz toga sela koji su tokom agresije pucali na Trnavu iz svih oružja, uključujući i artiljerijsko, pitali su:

„Zašto Trnavljani ne obnavljaju Turbe? Ako treba para, pomoći ćemo i mi. Dok je Turbe stajalo, Oštru Luku nikada nije tukao ni grad ni led!

                     Fatimina hedija

 Sanjanka Fatima Omanović, inače rođena u Trnavi, nije mogla više čekati općinske vlasti i predstavnike Islamske zajednice da se smiluju i izdvoje bar marku za obnavljanje Turbeta. Samoincijativno je angažirala majstore i nabavila građevinski materijal za popravku ovog oštećenog duhovnog izvorišta.

Fatima Muhodžić

 Nakon uloženih 18.000 maraka niklo je kao novo Turbe hazreti Alije. Mještani su oganizirali mobe i dobrovoljno pomagali njegovu rekonstrukciju. Fatima i Trnovljani planiraju da ove godine postave kamenu ogradu i urede okolinu. (aura.ba/M.Dedić)

Komentari

komentara