Priča o posebnom prijatelju i „lijeku“: TORNJAK BRINE O SVOME GAZDI EPILEPTIČARU

Priča je nevjerovatna, ali je istinita. Njeni akteri su u sarajevskom naselju Buća Potok. Tornjakov gazda M. K. ima 27 godina, bori se sa epi napadima od pubertetskih dana. Svjestan je da mu lijeka nema, ali danas se lakše nosi sa tegobama, jer tu je njegov prijatelj koji najmanje dan ranije „najavi“ epi napad svome gazdi. U tim satima se ne odvaja od njega, non-stop ga liže, drži za ruku ili nogu… Jednom prilikom je uzbunio cijeli komšiluk. Pročitajte još nekoliko istinitih priča o malim – velikim herojima na četiri noge

Oduvijek je velika snaga ležala u istinitim pričama. Naročito onima koje ne nastaju planirano, već spontano. Ova priča je nastala sasvim slučajno, a u njenu istinitost smo se uvjerili preko prvomajskih praznika u sarajevskom naselju Buća Potok. Zbog mladosti momka, aktera ove priče, a i molbe njegovih roditelja da ne objavljujemo identitet, odlučili smo ispričati priču o prijateljstvu čovjeka i tornjaka, bosanskog psa čuvara, za kojeg je i naučno dokazano da je pas sa najvećim IQ na svijetu. Plemenit je, pitom, hrabar i odan svome gazdi i gazdinstvu.

Prijatelj u nevolji

Našem junaku (Haris ćemo ga zvati) roditelji su za 18. rođendan poklonili tromjesečno štene tornjaka. Sin ih nije razočarao u školi, donio im je gotovo sve petice i u svjedočanstvu iz srednje škole. A sanjao je o psu u kućnoj avliji. Kako su se majka i nena protivile, pravdajući to vjerskim razlozima, odustao je od tih snova. Posvetio se školi, video igricama, putopisnim emisijama na TV-u, šahu i poeziji. Pomirio se i sa dijagnozom epilepsije. Značilo je to život u strahu i za njega i za njegove roditelje, rodbinu i prijatelje.

Ljekari su dijagnosticirali bolest, dali upute i lijekove, ali nisu uklonili Harisove muke. Bolest je uvijek negdje čekala i vrebala. Bilo je slučajeva da ga “napadne” u školskom dvorištu, na derbiju Željo – Sarajevo, na rođendanskoj zabavi djevojke koja je bila njegova prva velika ljubav.

Pokušavali su njegovi roditelji tražiti lijeka na svim adresama u zvaničnoj, alternativnoj i duhovnoj medicini. Spasonosni lijek nisu pronašli. Nisu ni slutili da će nabavkom tornjaka, kao rođendanski poklon svome sinu, zapravo nabaviti najbolju terapiju, lijek i prijatelja u nevolji.

– Pomirili smo se sa sudbinom da našem sinu nema lijeka. Koliko smo mogli od njega smo sakrivali naše suze, tugu, žalost i strahove. I on se naučio nositi sa epilepsijom. Bolest ga nije sputavala da bude odličan u školi, uspješan u sportu i primjerno dijete u komšiluku – priča Harisov otac i dodaje kako je odlučio iznenaditi sina štenetom tornjaka. Dobio ga je na poklon od poslovnih saradnika iz Kaknja. “Tori” su mu dali ime.

Smrtonosni napad

Haris se zaista obradovao štenetu i veoma brzo su njih dvojica postali nerazdvojni prijatelji. Niko tada u porodici, pa ni sam Haris, nije razmišljao da će Tori olakšati junaku naše priče život sa epilepsijom, da će ga čak i spasiti od možda i smrtonosnog napada.

Naši domaćini kažu da im je dugo vremena trebalo da shvate kako njihov tornjak istinski brine o zdravlju svoga gazde. Presudan trenutak se desio prošle godine u proljeće. Otac otišao na posao, majka na pijacu, Haris se izležavao u krevetu. Kuća je bila zaključana. Tori je to jutro pokušavao Harisa izvesti iz kuće. Cvilio je, grebao za vrata, čak i lajao. Haris tada nije bio svjestan da ga njegov prijatelj upozorava na skori dolazak epileptičnog napada.

– Nije mi se dalo da ustajem. Planirao sam popodne sa njim se izigrati – vraća nam film iz tog kobnog dana.

I onda mrak u njegovom sjećanju. Te detalje prepričavaju njegovi roditelji i komšije. Njega su zatekli u polumrtvom stanju kako leži na hodniku. Ukočeno tijelo, teško je disao, lice pomodrilo, oči iskolačene, pjena iz usta…

– Komšije su obile ulazna vrata. Tori je počeo lajati, udarati u vrata, histerično se ponašao. To je bilo sumnjivo prvim komšijama. Posumnjali su da imamo lopova u kući i odlučili su silom ući – priča Harisov otac, a Haris se nadovezuje:

– Sjećam se, kada sam dolazio sebi, da me je Tori lizao po licu, a kada mi se svijest izbistrila vukao me za ruku, cvilio, pa opet ljubio!

Da nije bilo Torija ko zna kako bi se završio ovaj epi napad i sa kakvim posljedicama. Ukućanima i komšijama ni dan-danas nije jasno kako je pas tako reagirao, ali se slažu da je on definitivno najbolji i najvjerniji Harisov prijatelj. Haris dodaje da je on i njegova najbolje terapija i velika, najveća ljubav.

– Moj Tori je u svemu poseban pas. On nije moja tableta, nije lijek ali djeluje kao lijek. Sada se i razumijemo i pratim njegovo ponašanje. Kada god insistira da je u mojoj blizini, ako me previše ljubi, liže, drži za noge ili ruke, ako mi ne dozvoljava da se odvojim od njega, znam da ću u naredna 24 sata dobiti epi napad – objašnjava naš sagovornik.

TERAPIJSKI PSI
I nauka ima svoj stav o psima kao terapiji za mnoga oboljenja, počevši od stresa, pa do dijabetesa, povišenog pritiska ili epilepsije. Evo šta sadrži studija sa Sveučilišta u Michigenu. Epidemiolog Mathew Reevs je izjavio kako su rezultati istraživanja pokazali da vlasnici pasa koji šeću sa svojim ljubimcima s vremenom postaju zdraviji, mada provode i manje od pola preporučenog vremena za fizičku aktivnost.

Poznato je da se neki hemijski procesi koji se događaju u tijelu neposredno prije epileptičnog napada, mogu omirisati. Naime taj specifičan miris koji se javlja prije samog napada vrlo je važan jer upozorava psa da „nešto nije kako treba“ i potiče ga na reakciju. Pas tada prilazi osobi i upozorava da će se „nešto dogoditi“.
Ono što osoba s epilepsijom treba tada napraviti je za nju vrlo važno. Treba „prepoznati“ ono što mu je pas poručio te se pripremiti i osigurati za predstojeći napad.
Bez velike privrženosti i emotivne povezanosti između terapijskog psa i njegovog vlasnika koji boluje od epilepsije neće biti moguće ostvariti taj važan signal koji će terapijski pas poslati u okruženje u kojem se u tom trenutku oni nalaze.

Spasio vlasnika koji je četiri dana bio zatočen ispod automobila
Herbert Schutz (77) udario je automobilom u drvo na svom imanju. Policija vjeruje da je izašao iz auta koje se tada djelomično naslonilo na njega, zbog čega je bio zatočen ispod. Pretrpio je teške povrede, uključujući frakturu lubanje, dva slomljena kuka i dislocirano rame.

Njegov pas Boydy grijao ga je ležeći noću na njegovim prsima. Susjed koji ga je pronašao vidio je automobil, ali ne i Schutza. Tada je čuo kako doziva psa. Prišao je i pronašao Schutza prikliještenog. Čak i nakon što je izvučen, pas se nije htio odvojiti od njega.
– Vrlo se dobro brinu za njega i trenutno je pri svijesti i lucidan, što je iznenađujuće s obzirom na to šta je prošao, rekla je njegova kći Heika za Daily Telegraph.
Boydy kod komšija čeka da se Schutz vrati kući.
Pas spasio ženu od samoubistva

Žena (63) se povukla u dvorište svoje kuće u mjestu Sorg u namjeri da puca sebi u srce. U trenutku kada je htjela da puca na sebe, pas je skočio na svoju vlasnicu i puška je opalila, ali je nije pogodila direktno u srce. Metak je samo okrznuo. Muž je pronašao u nesvjesnom stanju. Francuski žandarmi su rekli da je pas vjerovatno predosjetio da će se njegova vlasnica ubiti i da je skočio da bi je spasio.

Spasio bebu od utapanja u bazen
Bez nadzora majke, dječak Stanley je pao u porodični bazen, a spasila ga je instinktivna reakcija labradora Beara. Majka Patricia Drauch krenula je u garažu po lopatu, dok se njen sin polako gegao iza nje, a kad je došla do garaže i okrenula se, shvatila da je Stanley nekuda nestao. Nakon nekoliko trenutaka, sva izbezumljena od straha vidjela je svog sina kako pluta na površini porodičnog bazena s licem prema gore.

Srećom, u bazenu s njenim sinom bio je i pas Bear, četverogodišnji labrador, koji je malog dječaka leđima držao iznad površine vode, opisala je Patricia incident koji se dogodio u Michiganu. Kad je dječaka izvadila iz vode njegovo lice već je bilo plavo, a kako nije bilo signala za mobitel, nije mogla dobiti hitnu pomoć. Patricia je Stanleyja automobilom odvela u obližnju vatrogasnu stanicu, a mali dječak je već putem došao k svijesti. Nakon pregleda liječnik je utvrdio da je s njim sve u redu, dok sve zasluge za spašavanje mogu pripisati kućnom ljubimcu.

Cijelu noć grijao djevojčicu i spasio je!
Pas koji je u Poljskoj od smrzavanja spasio djevojčicu Juliju (3) tako što ju je grijao cijelu noć zove se Czarek. Djevojčica je iz kuće, u dječijoj radoznalosti i zbog roditeljske nepažnje, zalutala i izgubila se. Tek slijedećeg dana su je pronašli vatrogasci i to nekoliko kilometara od kuće. Kraj nje je bio pas Czarek.
– Trčali smo oko 500 metara i bilo je tiho. Stali smo da oslušnemo te smo čuli psa i kasnije plač djeteta. Otišli smo u tom smjeru i vidjeli dijete kako leži u grmlju. Bila je mokra jer je u šumi bilo vode – rekao je Grzegorz Szymonowski, koji je bio zadužen za pretraživanje.
Te noći temperature su pale ispod nule, ali je Czarek grijao djevojčicu i upozorio spasilački tim koji je tražio djevojčicu.
– Pas je najvažniji u ovoj priči. On je heroj. Mislim da je zahvaljujući njemu djevojčica preživjela noć – dodao je. Julijina baka rekla je da se malena nikad nije rastajala od psa.
– Bila je s psom cijelo vrijeme. Nigdje nije išla bez njega. Kada sam pazila na nju, stalno mi je govorila ‘bako zovi Czareka u kuću’ , a potom bi mi rekla da narežem kruha s kojim bi ga hranila – rekla je Danuta Balak. (aura.ba/Ekrem Milić)

Komentari

komentara