Priča o narodu Ljutora, nekada stvarnom narodu koji je naseljavao područje oko Igmana:  KO JE BILA KRALJICA, KOJA JE NA CRNOM KONJU U ZLATNIM KOČIJAMA, ODJAHALA KA JUGU BOSNE!?

Sa posljednjim suzama naroda Ljutora, presušili su i izvori, čekajući dane kada će, za mnogo stoljeća, kada neki novi narod bude žedan pravde, istine i slobode, i kada bude ponovno pustio suzu nad suhom zemljom, oni ponovno poteći, nikada čistiji i veseliji.

  

Da je usmena predaja još od najranijih vremena ostavila dubok trag u oblikovanju i stvaranju najvećih svjetskih civilizacija, klešući mitske i legendarne priče, dokazuju refleksije na niz stvarnih mjesta, likova i pouka, a koje su pronađene, prekrivene pijeskom vremena teškog više stotina godina sirove prošlosti.

U krugu Ilidže, naselja nadomak  sarajevske gradske vreve, samo nekoliko trenutaka dalje od glavnih ulica, leži slična priča, a koja već polagahno kopni u sjećanju, zajedno sa najstarijim stanovnicima ovoga mjesta. Između niza legendi koje, u različitim nijansama čuvaju kolektivno sjećanje na neka minula vremena jeste i ona o narodu Ljutora, nekada stvarnom narodu koji je naseljavao područje oko Igmana, a koji je već odavno ostao svjetionik prošlosti tek u pričama.

Tužna kraljica

Prema legendi, narod Ljutora imao je svoju vjeru, svoje nebo i samo njima poznate izvore skrivene u Igmanskim padinama, kraj kojih su se molili i od kojih su učili o slobodi i pravdi. To su bile njihove svetinje koje su ljuto čuvali…

Kada su već u Bosni zavladali strani vojnici, druge vjere i kada je zemlja osvojena, Ljutori su teškog srca morali da se odsele i zauvijek nestanu sa svoje zemlje. Posljednje što su mogli, kada su izgubili svoje nebo, kada su im zabranili njihovu vjeru, jeste bilo da posljednji put okvase grlo u svojim vrelima pod Igmanom. Znajući da se nikada neće vratiti, kada je i posljednji okvasio usne, u izvore su usuli živu, ne bi li ih otrovali i zauvijek utišali njihov šum.

Sa posljednjim suzama naroda Ljutora, presušili su i izvori, čekajući dane kada će, za mnogo stoljeća, kada neki novi narod bude žedan pravde, istine i slobode, i kada bude ponovno pustio suzu nad suhom zemljom, oni ponovno poteći, nikada čistiji i veseliji.

 Samo ime Ljutora, historijska nauka ne može uzeti za doslovno, ali bi se, posebno u nekim varijacijama istoimene legende koji kazuju da su osvajaći bili Osmanlije kao i pominjanje Bosne, mogli poistovjetiti sa pripadnicima Crkve bosanske, a Ljutori bi, po nekim tumačenjima, mogli korijen vući iz termina „Luterani“, koji je, po tome, nešto mlađa, usmena naslaga u kolektivnom sjećanju.

Ipak, u slično vrijeme i kontekst treba uvrstiti i još jednu legendu, onu o odbjegloj kraljici naroda Ljutora, koja je, bježeći pred osvajačima, od gradine do gradine, u crnoj tuzi i na crnom konju upregnutom u zlatne kočije, odjahala ka jugu.

Starac iz sna

Međutim, kada dođe do rijeke Bosne, koja je u to doba bila neobično nabujala i nosila sve pred sobom, morala je da zastane, a prema predanju, prespavala je na paganskom groblju, nadomak puta, a koje je bilo starije čak i od njenog doba. U snu joj se prikazao stariji čovjek, po odjeći siromah, sijede brade i krivog držanja, rijetke kose, koji joj je savjetovao da, ako želi da pređe rijeku, u njegovu raku zakopa pozlaćene kočije u kojima je došla, a da će joj on zauzvrat, sa zorom, isplesti most. Znajući da nema drugog izbora, kraljica je poklonila kočije zemlji, a pred zoru se pred njom ukazao most, sav od zlata, koje su vile isplele od svoje kose.

Shvativši kako preko tako nježnog mosta od zlaćanih vlasi neće moći ponijeti ništa od onoga što je naumila, ogrnu se nekom crnom tkaninom i bez kočija i pratnje, nastavi dalje u bijegu. Neki kažu da i danas bježi, ta i takva kraljica, u strahu da je osvajači ne bi sustigli, a neki kako se u noći, kraljica Ljutora vraća na obale rijeke Bosne, ne bi li pronašla gdje je to zakopala svoje zlatne kočije one noći, kraj paganskog groblja, u očajničkom bijegu od smrti.

Prema nekim verzijama legende, kraljica je prešla preko mosta koji je ona sama  dala sagraditi nekoliko ljeta prije, ali ga je, samo uz pomoć starca iz sna kojem je poklonila zlatne kočije, uspjela pronaći u tamnoj noći…

Mnogi današnji Rimski most vezuju za ovu predaju, ali iako je most nastao mnogo kasnije, u dobu u kojem govorimo, sasvim je izvjesno postojanje nekog sličnog mosta, možda čak na istom mjestu koji je spajao obale starog rimskog puta, a čije se postojanje vezuje za ovaj događaj.

Mnogi su, koji u ovoj priči vide lik i postupke pretposljednje bosanske kraljice Katarine, koja je ostala uklesana u kamenom sjećanju svoga naroda i koja se i danas, kada mrak zavlada Ilidžanskim gradinama, vraća i traži svoje zlaćane kočije koje je, nekada davno, zajedno sa Bosnom, za vijek vijekova, kao u snu, nepovratno izgubila.

Faris ŠAČIĆ

 

Komentari

komentara