Predstavljamo “Gromoglasni šapat” Josipa Milanovića PisoJa: Razglednica oku i melem svakom čitalačkom srcu

 U nju je kaže stalo sve najljepše, najsvetije, najvažnije što ima i čega je svjestan. Nada se da će njegov “šapat” postati blizak i dušama Aurinih čitalaca

Josip Milanović, kreator divnih redaka na Instagram stranici PisoJ, objavio je svoju prvu knjigu pod nazivom Gromoglasni šapat. Knjiga je to koja će sigurno obradovati sve ljubitelje pisane riječi. Knjigu na 344 stranice prate divni tekstovi, ali i fotografije talentiranih umjetnika iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije.

“Knjiga je moje malo umjetničko djelo koje sam pripremao skoro 3 godine u koje sam istresao dušu, najljepše, najskrivenije, najbolnije i radosnije dijelove sebe”, kaže Milanović.
Za naslovnu fotografiju zadužena je Mihaela Mihaljević, a za dizajn Adriana Drljepan.
Dio svoje „duše“ Josip je podijelio i sa našim čitateljima.

AURA Kada si počeo zapravo pisati i kada je to preraslo u ozbiljno književno stvaralaštvo?

Sjećam se kako sam u osnovnoj školi uvijek volio nešto pisati, stvarati, mada to naravno nije bilo ni približno onome što danas pišem i stvaram. Tada sam pisao pjesme i s jednom čak osvojio prvo mjesto i sudjelovanje na Svjetskom susretu mladih u Njemačkoj. Kasnije, u srednjoj školi profesori su uvijek javno pred cijelim razredom isticali moj talent za pisanje, te nekoliko mojih tekstova prijavili za zbirku radova učenika osnovnih i srednjih škola s područja Srednje Bosne.

Dolaskom na studij u Sarajevo odlučio sam se ozbiljnije posvetiti pisanju, pronašao svoj stil i počeo češće objavljivati na društvenim mrežama što je u konačnici izazvalo veliko oduševljenje mojih prijatelja, ali i nepoznatih ljudi. Već tada sam znao kako jednoga dana iza sebe želim ostaviti jedno književno djelo na koje ću biti ponosan, koje će pomoći meni ali i ljudima oko mene da mrvicu više zavolimo život koji živimo i prigrlimo sebe, onako kako očekujemo da nas prigrle drugi.

AURA Je li neki pisac, knjiga…utjecao na tvoju formu, stil/inspiraciju, odnosno, šta je bila motivacija da zavoliš lijepu pisanu riječ ili je sve došlo nekako samo od sebe?

Vjerujem kako je sve ono u životu što sam ranije pročitao negdje se u meni urezalo, ostavilo neki trag i pomoglo mi da svijet oko sebe vidim drugačije. Ne bih rekao da je neki pisac ili neko konkretno djelo ostavilo toliko snažan utjecaj na mene da krenem pisati. Više bih rekao da me život i sve ono što život jeste dovoljno inspirirao da pronađem vrijeme za sebe, istražim neke svoje dubine i odlučim poslušati ono o čemu mi duša vrišti. Inspiracija za ono što ostavljam na papiru jesam sam sebi, inspiracija mi je svakako i moja prva, nikad preboljena ljubav, odnos koji imam prema Bogu, moji roditelji nećakinje, ljudi koje svakodnevno susrećem na ulici, u trgovini, na semaforu, dolasci i odlasci, rastanci, sastanci, život i smrt.

Volim za sebe reći kako život ne promatram samo očima, nego kako život živim svakim svojim korakom, zagrljajem, dodirem, svakim svojim padom, porazom jednako koliko i pobjedom i valjda je to recept tako iskrenih, životnih, vrlo jednostavnih i iskrenih tekstova koje stvaram i kao podsjetnik sebi i drugima ostavljam.

AURA Postoji li knjiga kojoj se uvijek rado vraćaš?

Najdraža knjiga mi je ubjedljivo Biblija. To je knjiga kojoj se uvijek i iznova vraćam, knjiga u kojoj tražim odgovore na sva životna pitanja koja imam, knjiga koja me prihvaća i grli sretnog i nasmijanog, jednako koliko i tužnog i ranjenog. Volim čitati Bibliju zato što je to nekako najljepši, najiskreniji i najdirektniji razgovor s Bogom koji imam, jer znam da mi se kroz svako napisano slovo Bog direktno obraća.

Osim Biblije, knjigu koju sam pročitao kao klinac, a koja je ostavila veliki utjecaj na mene je knjiga pod nazivom Svi me vole, samo tata ne, autora Đure Zrakića. Knjiga je temeljena na istinitoj priči koja prati život dječaka Ivana, siročeta kojega je otac napustio, a majka mu umrla, koji svim silama i žarom svojega mladog srca želi upoznati oca i učiniti da ga on voli. Ivan je pametan, dobar, sposoban, miljenik svih – osim svojega oca. Svi me vole, samo tata ne dirljiva je priča o plemenitu i dobru dječaku, o potrazi za osobnim identitetom i obitelji, o temeljnoj ljudskoj potrebi za ljubavlju i pripadanjem.

AURA Pišeš li radije danju ili noću, vikendom ili radnim danima ili dani i godišnja doba nemaju dodirnih tačaka s inspiracijom?

S ozbirom na to da stvarno preko dana nemam vremena za pisati, što zbog posla, što zbog plesnih treniga, onda najčešće pišem noću, kad završim sa svim svojim poslovnim obvezama. I ono što je meni najzanimljivije jeste to kad sam najviše umoran, tada pišem najbolje tekstove.

Instrumentalna glazba i mirisne svijeće su mi sasvim dovoljne da zaronim u svoje dubine i krenem pisati.
Proljeće i jesen su mi uvijek inspirativniji od zime i ljeta, jer zimu da mogu prespavao bih, a ljeto proveo na plaži gledajući u zalaske sunca.

AURA Pokušavaš li utjecati na svoje čitatelje i, ako da, na koji način?

Na samome početku kad sam tek počeo objavljivati tekstove, nisam ni sanjao da ću svojim tekstovima moći utjecati na nečiji život. Ali, kako zajednica na društvenim mrežama raste i kako svakodnevno dobivam veliki broj poruka, ljudi mi najčešće govore da su im moji tekstovi pomogli u mnogim životnim odlukama, kako sam im pomogao da se osjećaju bolje, manje depresivno, anksiozno, čak smo uspjeli i spasiti život jedne bebe koju je majka htjela abortirati.

Pokušavam tekstovima probuditi ono najljepše u svakome od nas, pozvati ljude koji me čitaju da budu zahvalniji, lakše i brže opraštaju sebi i drugima, da vole sebe, svaki svoj ožiljak, da prihvate život i sve ono što život sa sobom nosi. Ohrabrujem ljude da češće i glasnije govore sebi i drugima koliko ih vole, da se ne plaše u životu napraviti prvi korak, da uživaju u svakome trenutku i prilici koju imaju i sl.

AURA Šta bi volio da čitatelj iz Gromoglasnog šapata – pamti?

Da pamti svaki onaj osjećaj i svaku onu emociju koju proživljava dok čita knjigu.
Da se ne boji izgubiti među redovima koje mi je duša diktirala, a ruka pisala i da vjeruje svakom onom napisanom slovu, zarezu i točki.
Svakako bih naglasio da vrijednost ove knjige nije samo u redovima, rečenicama i naslovima koje sam pisao, nego i u čistoj, iskrenoj, opipljivoj emociji fotografija koje prate moje tekstove. Upravo zbog toga, zahvalnost dugujem i svim profesionalnim i amaterskim fotografima, čija ćete imena pronaći u potpisu fotografije, a koji su mi poklonili svoje povjerenje i poslali svoje fotografije koje krase knjigu Gromoglasni šapat. Vjerujem da smo zajedničkim snagama napravili dobar posao i da će ova knjiga ispričati one najljepše, najsnažnije, najtužnije, najiskrenije priče koje svatko od nas živi.

Napisao sam nam knjigu
Sebi kao podsjetnik na to koliko još moram raditi na tome da budem bolji čovjek.
Tebi kao zahvalu na tome što mi svojim primjerom pokazuješ kakav čovjek jednoga dana trebam biti i što mi dopuštaš da od tebe učim.
Hvala ti na tome. Meni i tebi.
U trenutku kad nas stegne u prsima, kad pomislimo da nam se svijet ruši, da nemamo više nikoga oko sebe tko će poslušati ono o čemu nam duša šapuće, kad pomislimo da nam nema više tko doći, jer su svi oni koji su bili kraj nas, otišli.
Kad pomislimo da nema više pjesama koje nas tjeraju da razbijemo čašu u kafani, onih s kojima bi otplesali svoj prvi ples, da nema mjesta na koja možemo pobjeći bez da itko zna gdje smo otišli, da nema više pravih i iskrenih ljubavi oko nas, da su zagrljaji postali mlaki, ljudi čudni, lica nama dragih ljudi previše isfilterizirana, ostavljam nam ovu knjigu.
Ostavljam nam ove redove što mi ih je duša u tišini diktirala. Ostavljam nam ove rečenice što ih nikad naglas izgovorio nisam, pa sam ih valjda zato napisao.
Ostavljam nam onog sebe kojeg bilo gdje i bilo kada uvijek možete ponijeti sa sobom da vam pravi(m) društvo, da zajedno s vama plačem, smijem se, proslavljam život i proklinjem tek poneku stranicu u kojoj sam ispisujući svoj život, ispisao vaš.
Trudio se sačuvati sebi barem jedan mali dio sebe. Pokušao sam biti tih u stvaranju najglasnijih osjećaja s kojima ćeš se sigurno sudariti čitajući o ljubavi. Pokušao sam biti najtiši u tipkanju najglasnijeg osjećaja s kojim sve počinje i završava – kaže Josip za svoju knjigu koja još miriše na štampu.

 Iz Josipove biografije
Josip Milanović rođen je 1989. godine. Osnovnu školu odličnim uspjehom završio je u Gromiljaku, srednju medicinsku školu također odličnim uspjehom u Kiseljaku, nakon čega upisuje Fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu, odsjek sanitarno inženjerstvo, nakon čega stiče i titulu magistra zdravlja i ekologije.
Radio je i kao voditelj raznih događaja u Bosni i Hercegovini, od izbora najboljih sportista, raznih plesnih natjecanja, događaja, a najviše je ponosan na voditeljsku ulogu tokom pastoralnog pohoda pape Franje u BiH, gdje je vodio pretprogram na Koševu pred 70 000 ljudi.
Pleše i plesom se profesionalno bavi već 25 godina.
Trenutno radi kao plesni instruktor i trener u plesnom klubu Aster, a svoje plesne korake započeo je u plesnom klubu Let's Dance Forever u Kiseljaku. Sudjelovao je na mnogim plesnim takmičenjima kako u BiH i regiji, te iza sebe ima mnoga sjajna priznanja kao i nekoliko osvojenih državnih prvenstava u raznim plesnim disciplinama.

Iz recenzije dr.sc. Sandre Bjelan-Guske
Čitajući njegove tekstove i kotrljajući ih niz svaku žilicu svoga tijela, imala sam dojam da je njegov izvor uvijek isti, a to je Ona. I on joj se stalno obraća – njoj baki, njoj mami, njoj sestri i prijateljici, njoj domovini, njoj prirodi, njoj životinji… A Ona je oduvijek bila Učiteljica života i zato je Ona nepresušna riznica. Josip se obraća i Njoj u sebi – i progovara nam iz Nje – iz nje tješiteljice, iz nje savjetovateljice, iz nje koja ga je rodila i iz one koja će mu biti suprugom. Ona jučer, ona danas, ona sutra… I mi u Njoj.
Ohrabruje nas da od svakog svog ožiljka napravimo tetovaže života. Ne obećava lakoću življenja, ali živi s lakoćom živeći na taj način. Neke ožiljke i ogrebotine nas neće zaobići, ali ih olovkom uvijek možemo personalizirati i učiniti da budu kao niti jedan drugi. I ako Josipa poznajete, onda znate da je ova knjiga njegova najljepša koreografija. Ovo je njegova scena na kojoj se smjenjuju koraci i ritmovi, uloge i kostimi i sve ima smisla, sve je u savršenom ritmu i redu, sve je onako kako treba biti… A i Josip zna da poroditi koregrafiju, poroditi djelo, znači pustiti je da, poput djeteta, od danas živi svoj život… A život je uvijek vrijedan življenja i uvijek je umjetnost sam po sebi… Uvijek.

(E. K./aura.ba)