Praznovjerje i sahrane u Velikoj Britaniji: Zašto je sretan je mrtvac na kojeg pada kiša, i kako na sahrani izliječiti bradavice?

  Smrt i sahrane oduvijek su bili okruženi folklorom i praznovjerjem

U današnja moderna vremena na praznovjerja često gledamo s blagim podsmjehom i dozom skepticizma, ali ipak veliki broj ljudi i dalje kuca o drvo za sreću, ili izbjegava hodanje ispod ljestvi, “za svaki slučaj”.

Veliki broj praznovjerja je naravno vezano za smrt i sahrane, a neka od najbizarnijih nam dolaze ih Velike Britanije gdje se i dan danas praktikuju neki u najmanju ruku neobični običaji.

 Sunce i kiša

Britanci vjeruju da ukoliko sunce na sahrani obasja lice određene osobe, ta osoba će uskoro umrijeti. U nekim veselijim interpretacijama, kada bi sunce jarko obasjalo cijeli pogrebni skup, smatralo se da je pokojnik brzo i sigurno ušao u Raj.

S druge strane, za kišu tokom sahrane kažu da je sreća.

  Velška sahrana

Opet, kiša je simbol da će pokojnik otići u raj, a ukoliko uslijedi udar groma, tumačili su, posebno Viktorijanci, da je duša pokojnika primljena u nebo.

Ovo uvjerenje bilo je toliko ukorijenjeno u britanskom društvu da je tokom 19. vijeka bio popularan jedan dvostih: “Sretna je nevjesta koju obasjava sunce, sretan je leš na koji pada kiša”.

 Neparni brojevi

Ako je na sahrani bio neparan broj ljudi, vjerovalo se da će ožalošćeni uskoro umrijeti jer će pokojnik tražiti saputnika.

Zanimljivo je da su u mnogim azijskim zemljama poput KIne, neparni brojevi jednako nesretni, bez obzira da li se radi o novcu ili broju cvijeća u buketu.

Kod muslimanskih običaja tijelo preminulog se pere tri puta, ali, ako tijelo i dalje zahtijeva više čišćenja, mora se oprati neparan broj puta, nikada paran.

  Vezanje stopala

U mnogim zajednicama smatralo se da je neophodno vezati noge preminule osobe uz pomoć konopca dok se tijelo priprema za sahranu. To bi navodno trebalo da spriječi duha osobe da odluta negdje ili da obuzme drugo tijelo.

  Ogledala

Jedan običaj koji se najčešće povezivao s Viktorijanskom erom bio je prekrivanje ogledala nakon nečije smrti.

Tokom perioda žalosti bilo je uobičajeno sve reflektirajuće površine prekriti crnom tkaninom, ali su ogledala imala poseban tretman.

Tijela su se uglavnom držala u kući danima nakon smrti, tako da je dobrobit duše uoči sahrane imala najveću važnost.

Smatralo se da bi nepokriveno ogledalo moglo zarobiti dušu pokojnika i spriječiti ih da uđu u zagrobni život.

Tek nakon što bi tijelo napustilo kuću i ušlo u zemlju, ogledala su konačno mogla biti otkrivena.

  Bradavice

U Irskoj se smatralo da se bradavice mogu izliječiti tokom sahrane. Naime, dotična bradavičasta osoba bi bacila kamen na pokojnikovo tijelo u ime Svetog Trojstva. A ako je bijesna porodica pokojnika nije prvo pretukla, izgovaranje imena pokojnika dok ga kamenuje bi navodno natjeralo vaše bradavice na mrtvo tijelo i tako vas oslobodilo patnje.

Manje nasilna alternativa bila je trljanje bradavica dok je sprovod prolazio, recitujući “Neka ove bradavice i ovaj leš prođu i da se više nikad ne vrate”.

Nakon toga, kako bi tijelo mrtvaca propada, bradavice bi se na sličan način skupile i nestale.