Povijest vjenčanice

1) Vjenčanice i paganski obredi

Vjenčanje je oduvijek simboliziralo obred prolaska iz dječje dobi u odraslu dob. U drevnom Egiptu se po prvi puta spominje brak kao zajedništvo u žene i muškarca koji ima pravni status. Ostale civilizacije toga vremena su također prihvatile obrede braka u svojim zakonima, iz razloga što je brak bio pozitivan i stabilizirajući čimbenik u društvu. Većina zapadnjačkih svadbenih običaja i tradicija ima svoje korijene u drevnom Rimu u kojem je “iskovana” riječ “matrimonio” što znači vjenčanje (brak).

Vjenčani prsten na mladenkinom trećem prstu (prstenjaku) je simbolizirao zaruke. Na svečanoj ceremoniji vjenčanja, mladenka je nosila bijelu haljinu u čast bogu Himenu – bogu braka i plodnosti te je bila u pratnji njezine djeveruše.

U latinskom jeziku, ženski glagol `nubo’ ili udati – doslovno znači: ‘Ja sam veo’. Dakle, nevjesta je bila ‘Nova nupta’, a ceremonija vjenčanja – “nuptials”. Mladenkin veo ili `flammeum’ je bio četvrtast, transparentan i izblijedio joj je lice. Plamen u boji je odgovarao njezinim cipelama. U kosi je nosila vijenac napravljen od raznolikog mirisnog cvijeća. Njena haljina je bila bijeli flanel s `cingulum ‘ ili pojasem. Oko struka je nosila “čvor Herkulesa ‘ za obranu od zlih duhova. Poništavanje odnosno otpetljavanje ovog kompliciraniog čvora je bio mladoženjin poslovni zadatak u prvoj bračnoj noći.

2) Plemići i seljaci

Srednjovjekovna vjenčanja su uglavnom bila raspoređena i među plemstvom, no to je više bilo iz političkih nego iz ljubavnih razloga. Mladenkin izgled se je izravno odražavao na svu njezinu obitelj, pa je stoga cijela obitelj bila ukrašena bogatim i živopisnim bojama, skupocjenom odjećom od krzna, baršuna i svile – jednom rječju nije se štedilo na troškovima vjenčanja.

S druge strane, nevjesta sa sela je nosila haljine u zelenim ili plavim bojama koje su obojene s pigmentom “woada”. Za niže klase, vjenčanje je predstavljalo veliku svečanost i događaj i uvijek su bili formalno odijeveni koliko im je to omogućavao njihov budžet. Koristile su se jeftinije i skromnije tkanine , ali stilovi plemstva su bili kopirani koliko je god bilo moguće.

U 14. stoljeću tradicionalna vjenčanica je bila tzv. kotehardija ili “deblji kaput”. To je, zapravo bila usko pripijena odjeća, ojačana tkaninom na leđima ili s prijeda sa dugim, uskim rukavima i punim prorezom koji je pokazivao donje slojeve odjeće.

Vjenčanica je bila izrađena od brokat svile i nošena sa zlatnim pojasom optočenim draguljima. Mladenka je nosila prsten koji predstavlja vječne zavjete i pravu ljubav, broš kao znak njezine čednosti (djevičanstva), te vijenac nošen niz spuštenu kosu za njezinu vrlinu.

3) Kraljevski običaji

Iako je bijela vjenčanica relativno nova, bilo je povijesnih prethodnika. Princezae Phillipa (Henry IV od Engleske) je nosila tuniku i plašt od bijelog satena, obrubljena baršunom i hermelin, na njezinom vjenčanju 1406. Anne od Brittany je nosila bijelu vjenčanicu 1499., dok se je 1527., Margarete Valois udala u bijeloj hermelin pokrivena plavim kaputom. Kada se Elizabeta Bohemia udala 1613., ona i njene sluškinje su nosile bijelu i srebrnu obrubljenu srebrnom čipkom.

error: Content is protected !!