POSTRATNI SINDROM: Ako si normalan i preživiš rat, moraš oboljeti od PTSP-a, jer si prije rata bio normalan

Gorana Tocilj Šimunović, psihoterapeutkinja i grupna analitičarka objašnjava da osobe oboljele od PTSP-a često ne znaju da su bolesne i od čega. One osjećaju svoje napetosti, a u kontaktima s drugima dolazi do nemogućnosti samokontrole. U tim slučajevima događaju se konflikti ili povlačenja.  Jedni, skloni konfliktu razbit će kafić, drugi, skloni povlačenju, živjet će povučeni u svom svijetu s osjećajem nedovršenosti, manje vrijednosti i do uništavanja samih sebe psihosomatskim reakcijama bolesti.


Na početku razgovora dr. medicine Gorana Tocilj Šimunović, psihoterapeutkinja i grupna analitičarka kaže da psihijatri i psihoterapeuti koji su već u počecima rata na prostorima bivše Jugoslavije bili spremni razgovarati o ratnim traumatskim stresovima kao posljedicama rata nisu bili dočekani s odobravanjem javnosti, ponajprije onih koji su tvrdili kako ratnici koji brane pravednu stvar ne mogu oboljeti od – tada se govorilo – vijetnamskog sindroma. Zbog toga su tek prognanici, izbjeglice i silovane žene bili grupacije s kojima je stres dobivao pravo javnosti. Mnogi i danas ne vjeruju u PTSP i smatraju to dobrim izgovorom za dobivanje povlastica – ukoliko ih društvo daje.

Koji su simptomi PTSP-a i šta se mijenja u njegovom shvaćanju i prihvaćanju?

“Simptomi PTSP-a su vidljivi i nevidljivi. Vidljivi se simptomi manifestiraju u akutnom PTSP-u: nesanica, umor, razdražljivost, nemogućnost koncentracije na bilo šta za šta je potrebno duže vrijeme i veća pozornost. Nevidljivi simptomi javljaju se u kasnijoj fazi bolesti i tada osoba skriva od društva svoje osjećaje. Zatim se bolest prenosi na druge slojeve, u prvom redu na tijelo. U toj fazi počinju reakcije tijela na ono što je u prethodnoj fazi bila dominantna anksioznost i nesanica: psihomatske reakcije su takve da se osoba ne osjeća “u svojoj koži”, ima reakcije na raznim dijelovima tijela i posebno se uznemiri kod retraumatizacije. Retraumatizacija je reakcija na trenutni događaj, koji tijelo prepoznaje kao izvor primarne traume tj. iskustvo u ratu, i ne mora biti prepoznato na svjesnoj razini. Anksioznost teži rasterećenju, a to znači da svoju “muku” prebaci na drugu osobu. Nakon toga oboljeli je smiren, a pati okolina. Ta stanja dovode do teških, ali često i nesvjesnih djela: razbijanja, tuče, porodičnog nasilja pa i ubistava.

Je li izlječenje moguće? Koji su rezultati onoga što se nazivalo vijetnamskim sindromom?

“Posttraumatski stresni poremećaj treba prepoznati i liječiti, jer je to jedini način da se traumatizirana osoba vrati u društvo slobodnih ljudi, da bi mogla funkcionirati u porodici i društvu, da može raditi i osjećati zadovoljstvo samim sobom. Nažalost, mnogi su ljudi osuđeni da do kraja života samo pokušavaju održavati ravnotežu u sebi i oko sebe. Osobe oboljele od PTSP-a često ne znaju da su bolesne i od čega. One osjećaju svoje napetosti, a u kontaktima s drugima dolazi do nemogućnosti samokontrole. U tim slučajevima događaju se konflikti ili povlačenja. Dakle acting out i  acting in. Jedni, skloni konfliktu razbit će kafić, drugi, skloni povlačenju, živjet će povučeni u svom svijetu s osjećajem nedovršenosti, manje vrijednosti i do uništavanja samih sebe psihosomatskim reakcijama bolesti.

Koji je najbolji i najbrži način da se takvim osobama pomogne?

“Čovjek obolio od PTSP-a kao posljedice rata može u nekoj sredini značiti više ili manje. Okolina je bitna. Ona koja ne prihvaća oboljele, ali ljude iz rata ostavlja u uvjerenju da su bili junaci, ostavit će oštećene osobe u istom stanju u kakvom su bili kad su izašli iz rata. Zbog pritiskajuće i zatvarajuće okoline takvi ljudi ostaju zarobljeni u vremenu u kojem im se traumatsko iskustvo dogodilo.

Empatijski odnos prema oboljelima i prihvaćanje takvih ljudi u društvu put je kojim pacijent, klijent, vojnik, branitelj tj. osoba s teškim traumatskim iskustvima može sebi otvoriti vrata, osjećati se dobro u društvu u kojem živi i krenuti u liječenje.

Pričate o rekonstrukciji koja omogućava analizu postupaka određene osobe, njihovo objašnjenje i prepoznavanje nemogućnosti da se drugačije reagira u određenom trenutku!?

“U tim je ljudima strah da će biti izigrani, prevareni i ubijeni, a u slučaju stvarne opasnosti takve osobe imaju pojačanu pozornost i angažman. Ili, ako vam osoba kao razlog zašto je otišla u rat kaže: Oni su meni u onom ratu ubili djeda, ujaka, pola porodice ili nešto slično, onda to znači da je osoba senzibilizirana na opasnost koja znači potpuno uništenje. Onaj ko u sebi nosi iskustvo predaka, oprezniji je, angažiraniji, aktivniji i s mnogo jačom reakcijom na opasnost od onih koji takva iskustva nisu imali.

U ratu su agresivniji, ne oni koji to žele, nego oni koji su primali poruke od starijih generacija svoje familije i na taj su način dovedeni u situaciju da reagiraju i prije nego bi to učinio po vlastitom karakteru. Osim toga, ukoliko je neko pripadao familiji čija je prethodna generacija bila gubitnička u ratu, u novoj će situaciji napraviti sve da joj se to iskustvo ne ponovi. Ti ljudi su već oboljeli od transgeneracijske traume i nju u novom konfliktu aktiviraju.

Terapeuti koji rade s takvim ljudima moraju, dakle, osim uzajamnog povjerenja poznavati i korijene traume, te imati empatijski kapacitet kako bi se izdržale i neke objektivno neizdržive stvari.

Shvaćaju li ljudi da su njihovi traumatski problemi, uključujući i njihove posljedice po porodicu  i društvo važni i da je vrijeme da postanu dio sistema liječenja i detraumatizacije?

“Rijetki koji se nekako nađu u nekom od procesa edukacije – uspijevaju i oni su zaista malobrojni. Dakle, velika većina i nadalje ima samo sram zbog toga što je oboljela od PTSP-a. U praksi to znači da ukoliko društvo osigurava materijalnu i liječničku pomoć oboljelima, ali i spoznajne procese koji im omogućuju pojašnjenje onoga što im se dogodilo, oni će svoj problem priznati javno i s njim se nositi u životu na što konstruktivniji način (prije svega to uključuje liječenje, pomoć ostalih članova porodice, rodbine i zajednice, destigmatizaciju osobe itd.), dok će oni kojima društvo ne osigura takve uvjete i dalje nositi  prokletstvo stigme: sram od PTSP-a. (Cvitan (Svjetlo riječi)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!