Posljednji podgrmečki mlinari na području sanske općine Milan Srdić i Đuro Radanović: Kad voda hukne u badanj i zatutnji vodenički točak

Od desetak vodenica potočara, kojih je bilo prije, danas u osam podgrmečkih sela samo dvije žito melju

Na Jelišanovačkom potoku u selu Jelašinovci i potoku čudnog naziva Noktara u sanskom naselju Lušci Palanka, u razmaku od petnaestak kilometara, jedine su dvije vodenice koje služe svoj namjeni.

Nekada su na rječicama i vodotocima samo u osam podgrmečkih sela vodeničko kolo okretalo na desetak mlinova u kojima su se mljele sve vrste žitarica koje su se uzgajale u prostraanom Palanačkom polju.

 

 Porodična tradicija

Milan Srdić, koji potječe iz tradicionalne mlinarske porodice, prisjeća se kako su u dobra stara vremena vodenice danonoćno mljele.

– Čekao se red da  bi se samljelo brašno od kukuruza, pšenice, ječma, zobi – kaže ovaj vlasnik vodenice na rječici Noktara i dodaje kako je njegov otac govorio da su njegovi preci živjeli od mlinarstva.

– Čim sam se vratio na očevinu odmah sam osposobio ovaj mlin za rad, a kako mi je mlinarstvo u krvi, život ne mogu zamisliti bez klopotanja vodeničkog točka i žubora potoka. I sve dok me zdravlje bude služilo moja vodenica će raditi o trajati, pa makar samo sebi mljeo žito. 

 Ujam za uslugu

Ni mlinar Đuro Radinović iz sela Jelašinovci, udaljenog petnaestak kilometara od Lušci Palanke, nema posla napretek, ali svako jutro porani kako bi iz jaza skrenuo vodu u babanj i sačekao da snaga vode pokrene vodenički točak.

– Čim voda hukne u badanj i zatutnji točak ja sam budan i oran za mlinarski posao, ali i sve druge poslove jer na selu prioritet su poljoprivredni poslovi i uzgoj stoke – kaže Đuro i nastavlja priču:

– Kada sam se ovamo vratio sa suprugom Milkom i sinom Milanom riješili smo da na svome uzgajamo sve, pa i žito za potrebe vodenice, jer brašno ispod vodeničkog kamena je zdravije i slađe. Još kod nas se uzima ujam za uslugu, ako neko nema dati novčanu nadoknadu.

Pogača s kajmakom

Posljednji podgrmečki vodeničari kažu kako se nadaju da će vremenaom biti više posla jer sve je više ljudi koji dolaze sa strane i kupuju brašno ispod vodeničkog kamena.

– Nije ga spržila struja, kaže Đuro i uz smiješak šeretski dodaje:

– Ovo naše miriše na još. Ko nije probao palanačku vruću pogaču sa kajmakom ne zna šta je to slast i ukus nimeta.

Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba