POSLJEDNJE RIJEČI NA SAMRTI: Svećeniče, odlazite, imam termin kod vašeg šefa!

Postoji uvjerenje da posljednje riječi, izgovorene na kraju životnog puta, nisu nikad obične riječi, nego da imaju posebnu težinu i značenje. Polazi se takoreći od toga da čovjek koji kroz svoj životni vijek potroši milijarde riječi, suvislih i nesuvislih, nježnih i grubih, sadržajnih i praznih, na kraju rezimira sve svoje životno iskustvo u samo nekoliko riječi, te ostavi oporuku

Nerijetko na samrti ljudi se mole ili žele da im se čitaju molitve iz vjerskih knjiga. Pruskom kralju Friedrichu Velikom (1786) njegov je duhovnik čitao iz Jobove knjige, a kad je pročitao riječi Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti, kralj je protuslovio: To nije istina, ja ću nositi svoju uniformu.

Flandrijski general Graf von Egmont (1568), pred sami trenutak smaknuća, izgovorio je Kristove riječi: “Gospodine u tvoje ruke predajem duh svoj”. I nedavno preminuli Ivan Pavao II poslužio se, prije nego što je zauvijek zatvorio oči, biblijskim govorom: “Pustite me da idem u dom Očev!” Ovo je izgovorio na poljskom. Nije rijedak slučaj da se ljudi mnogih jezika u posljednjim trenucima vrate svome maternjem jeziku i svome djetinjstvu.

Godine 1978. stajao je na pozornici engleski pisac i glumac John W. Palmer i prema predviđenom scenariju prema publici uzviknuo: “Postoji jedan drugi, jedan bolji svijet”. Zatim je klonuo i umro. Za Palmera je to bila gluma, a možda i uvjerenje s kakvim je, naprimjer, živio njemački isusovac Alfred Delp kojeg su nacionalisti pred sam kraj Drugog svjetskog rata osudili i objesili. Zatvorski kapelan je posvjedočio kako je Delp u radosnoj opuštenosti ovome na njegove riječi utjehe kazao: “Ah, gospodine župniče, za pola sata ja ću znati više nego Vi”.

Riječi utjehe želio je poznatoj glumici Marlene Dietrich (1992) posredovati njezin dugogodišnji tajnik koji je divi, koja se posljednjih godina života povukla iz javnosti, želeći da je svijet zapamti samo po njezinim filmskim uspjesima i izgledu, prokrijumčario svećenika. Poznata kao oštrokondža i žena bez dlake na jeziku, Marlene je svećenika najurila riječima:

“Što ja imam s Vama pričati? Ja ionako uskoro imam termin kod Vašeg šefa.

Najradije citirane Goetheove posljednje riječi glase: Više svjetla! To bi, s obzirom na njegovu pjesničku i nacionalnu auru, bilo prikladno. Taj bi se uzvik mogao protumačiti u nekom filozofskom ili metafizičkom smislu, što su Goetheovi biografi izdašno i činili. Velikom Goetheu priličile su samo velike i bremenite misli. Bliže je istini, ipak, ono što je posvjedočio njegov tajnik, da je Goethe zamolio da se otvori prozor i upitao koji je dan.

Britanskom predsjedniku Winstonu Churchillu (1965) pripisuju se riječi: “Spreman sam stupiti pred svog Stvoritelja, a je li i on spreman za taj susret, sasvim je drugo pitanje.” To je misao koja uistinu pristaje ovom nobelovcu (nagradu je dobio, ne za svoje političko djelovanje nego za književnost!), ali njegovi poštovatelji rado prešućuju da je ovo kazao u jednom intervjuu povodom svoga 75. rođendana, a ne na samrti. U tom trenutku Churchill je imao u glavi jednu nimalo uzvišenu misao: “Sve je tako dosadno”. A Elvis Presley (1997), pjevač koji je u svojim melodijama zabavljao čitavu jednu generaciju, izustio je: “Nadam se da vam nisam bio dosadan.”

Da veliki ljudi umiru zaista sa velikim riječima na usnama, samo je priča. Jer da je to tako, ne bi, također nobelovac, Thomas Mann (1955) pred samu smrt tražio svoje naočale, američki predsjednik Ulysses S. Grant (1885) vode, filmski režiser John Ford (1975) cigaru, engleski predsjednik vlade William Pitt ml. (1806) paštetu, skladatelj Johannes Brahms ( 1897) čašu vina, a osnivač moskovskog konzervatorija Nikolaj Rubinstain (1881) školjke: “Ništa radije nego sada hladne školjke, a poslije njih sladoled.” Povjesničar John Jortin (1770) odbio je da bilo šta jede riječima: “Ne hvala, dosta mi je svega”. (aura.ba)

 

 

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!