PORODIČNA STABLA: Rizvići su potomci jednog turskog vojnika

Velid Gagula, profesor na devet stručnih programa Srednje škole u Konjicu, kompletirao je porodično stablo Rizvića koje je njegov daidža Mujo Rizvić sakupljao nekoliko desetljeća

Smatra se da su Rizvići potomci od isluženog turskog vojnika Mehmeda iz Anadolije u Turskoj, koji je živio od 1420. do 1507. godine, a za vrijeme vojnog službovanja našao se u selu Podhum X Tu se oženio djevojkom ili, po drugima, što je vjerovatnije, bogatom mladom udovicom iz bogumilske porodice

Za vrijeme svoga života rahmetli Mujo Rizvić iz Konjica (1923.- 1998.) sakupljao je i bilježio predanja o svom zavičajnom Konjicu, o ovdašnjim adetima, velikanima, običnim ljudima, događajima… Posebno se posvetio istraživanju korijena i porijeklu svoje loze. Rizvići su bili njegova neiscrpna i, nažalost, nedovršena tema. Nakon što je umro 1998. godine, tamo gdje je on stao, nastavio je njegov sestrić Velid Gagula, inače diplomirani inženjer elektrotehnike i profesor u konjičkoj Srednjoj školi, na čak devet stručnih programa.

Bez jedne ruke

Gagula je autor šest knjiga, uglavnom o rodnom Konjicu za koje je, također, materijal većim dijelom prikupio njegov daidža Mujo

– Moj daidža je bio šef Biroa rada (ranije Zavod za zapošljavanje), ali je volio sve što je staro. Uglavnom ste ga mogli vidjeti u društvu starijih ljudi. Živio je 75 godina i bio je jako cijenjen u Konjicu. Iako je bio invalid, jer nije imao jednu ruku, cijelog života je nosio papir i olovku, bilježio je sve što bi čuo; svako predanje, legendu, anegdotu… Poslije, kada bi došao kući, imao je jednu staru pisaću mašinu na koju je to fino prekucavao i oblikovao. Na kraju je sabrao 23 sveske velikog formata gusto ispisane na pisaćoj mašini.

Kao ni mnogi drugi, tako ni Gagula na početku daidžu Muju nije shvatao, niti doživljavao ozbiljno. No, danas, kaže, vidi da je griješio. Sakupio je i povezao lozu Rizvića, koja je nedavno i uknjižena zahvaljujući Velidu Gaguli, koji živi danas sa svojom majkom Nafijom.

– Svo ono što je daidža godinama sakupljao, danas itekako ima smisla. Kamo sreće kada bi svaka loza imala barem po jednog Muju Rizvića – kaže Gagula.

Tragajući za korijenima svoje loze, Mujo Rizvić je došao do podatka, po kojem su Rizvići klicu zametnuli još 1464. godine. On tvrdi da su oni potomci od isluženog turskog vojnika Mehmeda iz Anadolije. Mehmed je živio od 1420. do 1507. godine. Tokom vojnog službovanja našao se u selu Podhum. Tu se oženio djevojkom ili, po drugima, što je vjerovatnije, bogatom mladom udovicom iz bogumilske porodice. Mehmeda su komšije vrlo brzo prihvatile i od milja ga prozvali Memac. Kažu da su bašluci na njegovom i mezaru jednog od njegovih sinova do danas ostali sačuvani. Nalaze se u muslimanskom starom greblju – Gaj, pod starim stoljetnim hrastovima – objašnjava Mujo Rizvić u svojim zapisima.

Za jednog od tri Mehmedova sina, Mustafu, vjeruje se da je direktni predak današnjih Rizvića. Daljni potomci po Mehmedu – Memcu, dobili su nadimak Memčevići. Međutim, na Mustafi, srednjem Mehmedovom sinu, loza se prekida, jer ni sa koje strane nije dokučeno ko je bio njegov sin ili sinovi, kao ni za koliko je generacija i vremena prekinuta ova loza.

Kad se braća dijele

Daljnja istraživanja i produžetak loze vezuje se za Smaila Memčevića, za koga se vjeruje da je u direktnoj vezi sa Memčevićima poteklim od Mehmeda-Memca, isluženog turskog vojnika. On je imao tri sina: najstareg Saliha, koji se nikada nije ženio, srednjeg Jusuf-bašu i najmlađeg Ismeta, koji je umro na nekoj od carskih vojni.

Jusuf-baša Memčević, srednji sin Smaila Memčevića, imao je dva sina: Ibrahima Memčevića-Jusića i mlađeg Mustafu Memčevića-Jusića, koji je također poginuo u nekom ratu koga su vodili Turci (ovo Jusić je dodato vjerovatno zbog njihovog oca Jusufa). Prvi Jusufov sin Ibrahim je imao također dva sina: starijeg Ahmeta i mlađeg Avdiju koji su rođeni u selu Podhum. Međutim, kada je stariji brat Ahmet umro, Avdija, iako mlad, ostao je sam da se brine o dva posjeda u selima: Podhum i Parsovići. Kao i otac i djed, imao je sklonost ka pjesmi i svirci, volio je pustiti “brigu na veselje” i zašenlučiti. Zato se oženio tek kada je imao 40 godina. Od tada se ozbiljno posvetio obrađivanju ta dva, do tada, zapuštena posjeda.

Kako je Avdija bio vesele naravi i prirode, komšije su ga poistovjećivale sa njemu sličnom osobom – Hadžom Rizvom iz sela Oteležani. Bio je, kažu, veliki maskaradžija u selu i nije mu bilo ravnog kada je u pitanu veselje i šala u selima goranskog džemata. Upoređujući Avdiju sa Hadžom Rizvom, komšije su mu govorile: “Ti si naš Rizvo, ti si naš Rizvo”, i tako nadimak Rizvo malo-pomalo preplavi i zasjeni prezime Jusić. Kasnije, Avdijine sinove niko nije zvao Jusićima, nego Rizve. U predanju stoji i to da se Avdija ženio dva puta. Jedna mu je žena, izgleda, bila od Nezirića iz sela Krstac kod Jablanice. Sa njom je ima sina Smaju i kćerku Zejnu. Od druge žene je imao sina Mehu.

Poslije Avdijine smrti, njegovi sinovi su se podijelili tako što je Meho prešao u Parsoviće, a Smajo je ostao u Podhumu. Avdijina kćerka Zejna se udala za Ismeta Kadića u selo Mrakovo. Kako je imala u očevini hasabu – udio, ona je ostala u Podhumu na “očevini” sa bratom Smajom.

Moglo se čuti od starijih da su Rizvići u Parsovićima imali komade zemlje na dobrim mjestima. Mogli su, pričalo se, sa svakog doći kući i ponovo se vratiti na posao, a da pritom plaho ne izdangube.

Trudna nosila 75 kg teško breme

Iz prebogate i u detalje opisane biografije svih članova loze Rizvić izdvajamo svjedočenje Salke Rizvića. On je zapamtio svoga djeda Smaju dok se rastajao s dušom. Kvasio mu je usne i stavljao bobice grožđa u usta. Kada je umirao, Smajo se sa posteljine spustio na pod, jer se vjerovalo da je sevapnije na tvrdom nego na mehkom umrijeti.

Inače, Smajo je završio Atmejdansku medresu u Sarajevu, a nakon toga se vratio svome ocu i nastavio sa redovnim ratarskim poslovima. Tvrdi se da je dva puta ratovao za tursku vojsku u ratovima van Balkana. U mladosti je bio delija, čuven po snazi, po izvođenju raznih sportskih disciplina. Čuven je bio i po poštenju. Odlično je pjevao junačke pjesme uz gusle. Smajina žena je bila od Talića iz Čelebića. Talića porodica je ugašena u Čelebićima prije Prvog svjetskog rata. Za njegovu ženu, za koju nažalost nismo uspjeli saznati ime, pričalo se da je bila izuzetno jaka i vrijedna te da je Smaji pomagala kod mnogih teških poslova. Tako je, kažu, samo tri dana prije nego li će se poroditi, iz štala koje su se nalazile u brdu, čak do sela, i to po dubokom snijegu i mećavi, nosila breme sijena teško oko 75 kg. Bilo im je nestalo zahire za stoku.

U vremenskom razdobolju od skoro pet stotina godina Rizvići su svoje korijenje pored Konjica, raširili  po BiH, pa i svijetu. Preko ženske strane, udajom Rizvićki, orodili su se sa porodicama: Selimić, Smailhodžić, Gagula, Karić, Hodžić itd. Također, postoje predanja koja kažu da je, pored Rizvića, koji su potekli od Mustafe, dakle, jednog od Mehmedovih sinova, od drugog mu sina potekla loza Behe a od trećeg trećeg potiču Begluci. Od Mehmedove kćerke koja se udala, dalje se grana loza Turaka (Turkovića).

Mehlemi za rane

Jedan od Rizvića, Ibrahim, sin Smaje, proveo je sedam godina u turskom askeru odakle je donio recept za pravljenje mehlema za rane. Ovaj recept su koristili i na osnovu njega spravljali mehleme njegov stariji bratić Meša i žena mu Panduruša. Ibrahim Rizvić je imao tri sina: Muju, Avdiju i Huseina. Mujo je bio vojnik i umro je rano. Husein ef. Rizvić je koričio Kur'ane i pisao levhe. Oženio je Habibu Musakadić. Iz kombinacije njihovih imena nastalo je ime sa naših prostora – Muhsin.

Muhsin Rizvić je naša dika

Najpoznatiji i medijski često eksponirani Rizvići su Muhsin i Ismet Rizvić. Ismet je naš poznati slikar – akvarelista, koji je cjenjen ne samo kod nas u BiH, nego i van njenih granica. Muhsin Rizvić, svima poznati profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ostao je trajno zabilježen u historiji BiH. Njegovo ime danas nose mnoge škole u našoj domovini.

Džinovski glas

Ahmet Rizvić, dakle Smajin srednji sin, bio je dobar domaćin, a imao je i snažan glas. Kada je umrla udovica jednog Ahmića, uspio je da sa Mehine ravni dozove i obavijesti o dženazi njezina brata, koji se u tom trenutku nalazio u selu Oteležani, udaljenom četiri do pet kilometara zračne linije.

(Armin Aljović/arhiv Aure)

Komentari

komentara