Popularna književnica stala u odbranu koride u Čevljanovićima: To je naša dika, ponos i tradicija?!

Najpoznatije koride na svijetu održavaju se u Španiji, ali tamo postoje matadori ili toreadori, likovi sa crvenim plaštovima, u helankama i sa kopljem u rukama, kojim probodu jadnog bika i usmrte ga mačem.

Kada su mi rekli da pišem o koridi u Čevljanovićima, prva misao mi je bila: parada pijanstva  i kiča, što bi rek'o Đole. Ipak, da bih pisala o ovome, trebala sam se prvo informisati, a najbolja informacija je da sama vidim i procijenim. Zahvaljujući youtube-u, našla sam snimke ove popularne manifestacije i nekoliko sati provela gledajući. Ono, nije da sam uživala, ali sam, napokon, shvatila.

Najpoznatije koride na svijetu održavaju se u Španiji, ali tamo postoje matadori ili toreadori, likovi sa crvenim plaštovima, u helankama i sa kopljem u rukama, kojim probodu jadnog bika i usmrte ga mačem. Naš narod, naravno oni koji su imućniji, prilikom obilaska Španije, obavezno odu i na slavnu koridu, jer, eto, to je njihova tradicija i kultura. To je turistička atrakcija koja se dodatno, masno, plaća. Ali, to je in. Time se hvali naša elita:

„Bili smo na koridi! Kako je divno! I strašno. Kako su zgodni oni toreadori!“

A po koridi u Čevljanovićima pljuju na sva zvona. „

„Seljakluk! Primitivizam! Konzervatizam! Nekultura! Šljam! Dno-dna!“

Nažalost, moram priznati da sam mahom dijelila ovo mišljenje, sve dok nisam dobila zadatak da napišem tekst na ovu temu. I, bila sam u skupini onih koji osuđuju, a osuđuju oni koji ne razumiju. Naravno, nisam razumjela, jer nisam imala pojma o čemu se, zapravo, radi. I, baš kao i u Španiji, radi se o kulturi i tradiciji. Samo, naša zemlja nije od ovoga napravila turističku atrakciju. Još nije.

Po definiciji, tradicija je usmena predaja, znanja, vještina, običaja, unutar jednog naroda…

U Čevljanovićima se, pored borbe bikova, održava i bacanje kamena s ramena, konjske trke i još neki običaji. U tom smislu, tradicija je kulturno nasljeđe koje se prenosi s generacije na generaciju. Tu spadaju i naučeno znanje i umjetnički zanati kao i rituali, moralna pravila i hranidbeni običaji. Kada  se spomene tradicija, nasluti se osjećaj ponosa, poštovanja, pripadanja i identificiranja, ali i sjete i nostalgije. Pojam tradicije u sadašnjosti asocira nas na intergenercijsku povezanost, običaje, prošlost, davninu, korijene, ustaljenost, dosljednost, historiju…

Za razliku od tradicije koja je usmena predaja, kultura je cjelokupno društveno nasljeđe neke grupe, uglavnom su to naučeni obrasci mišljenja, ponašanja i djelovanja.

U skladu s ovim, elita osuđuje koridu u Čevljanovićima, jer oni nisu dio tog „seljakluka i primitivizma“. Oni žele da budu poput onih sa zapada: hladni, daleki i zatupljeni.  I dok se po španskim koridama prollivaju litre krvi, na koridi u Čevljanovićima jedva da padne koja kap. Ali, baaš kao i na zapadu, ako nema krvi, nije primamljivo. Nema smrti! Nema onoga što utjeruje strah u kosti.

Dok sam gledala snimke koride u Čevljanovićima, primijetila sam kako su ljudi zbliženi, kako su sretni. Puni pozitivne energije. Igra se i naše tradicionalno kolo, koje se opet tako često osuđuje: „Puklo kolo na panonskim jezerima!“ „Na granici, Bošnjo zaigrao kolo!“

Kad ljudi igraju naše tradicionalno kolo, uhvate se za ruke i uz zvuke harmonike, po već, naučenim koracima, vrte se u krug. Na takav način su povezani, sretni, a svu negativnu energiju ispuštaju, jer za igranje kola treba dobra fizička aktivnost. Naši ljudi su bili empatični, suosjećajni, dobri domaćini i još bolje komšije, ali mnogi su se okrenuli zapadu. Jer, eto, zapadnjaci su kulturan svijet. Oni ne igraju kola i ne druže se masovno po kojekakvim koridama. Oni su sami za sebe, sami jedu, sami spavaju i sami umiru.

Istina, na koridi ima i razvrata i pijanstva, ali i  to je ljudski, zar ne!?

Da li je Zapad, kojim toliko naginje naša elita, bezgrešan, kulturan i čist? Ne znam da li je, ali znam da, ako nema krvi i smrti, nije interesantno. Seljakluk.

(Vahida Djedović/aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!