Pogrebni rituali: GRJEHOJEDI – PLAĆENI PROFESIONALCI DA JEDU TUĐE GRIJEHE!

U viktorijansko doba, hljeb postavljen na grudi tijela na odru upio bi grijehe pokojnika, a onda bi ga pojeo plaćeni profesionalac.
Umiranje u bolnici je nova stvar. U smislu trajektorije savremene istorije. Prošlo je možda tek pedesetak godina otkako je većina Amerikanaca počela da provodi svoje poslJednje sate ili dane u bolnici (ili u hospisu, ili u domu za stare) umjesto kod kuće.
Ali prije toga, kada je smrt bila intimno, kućno iskustvo, svakodnevni život, uključujući i hranu i jelo, je bio vezan za nju.
Ne da je hrana prestala da bude običaj pri sahranama – na mnogim okupljanjima nakon sahrane ima gomila hrane – ali ovih dana jedemo da bismo utješili žive, a ne da bismo upamtili ili spasili duše mrtvih.
Iako neki od najboljih pogrebnih rituala zapadnog svijeta potiču iz viktorijanskog doba, ti Viktorijanci su bili prilično nemaštoviti kada je riječ o smišljanju novih rituala sa hranom koji bi pratili njihove detaljne, sablasne pomjene mrtvima. Srećom, bili su vješti u tome da rituale iz prošlosti prilagode svojim potrebama.
Uzmimo za primjer pogrebne biskvite. Nalik sićušnim, morbidnim svadbenim tortama, ovi kolačići, često dekorisani krstom ili mrtvačkom glavom, bili su esencijalni dio svakog posljenjeg oproštaja. Bili su umotani u prelijepo dekorisan papir, ponekad sa citatima iz Biblije, i pekari su imali pune ruke posla praveći ove sablasne grickalice u doba kada je očekivani životni vijek bio oko 40 godina.
Ali dok su Viktorijanci od biskvita napravili obaveznu stavku pomodne sahrane, daleko od toga da su bili prvi koji su konzumirali slatke grickalice u prisustvu leša.
Ako nikome drugome, ta čast pripada barem davnoj pojavi „ kolača leša“, koji su u Srednjem vijeku jeli u Njemačkoj i dijelovima centralne Evrope. Umiješen od tijesta i postavljen na grudi leša prekrivenog pokrovom, za kolač leša se vjerovalo da upija najbolje kvalitete mrtvih, koji su onda prelazili na ožalošćene kada bi ga pojeli.
Sve je to bilo fino i krasno za one koji su živjeli u vrlini – ali šta ožalošćeni da rade kada je pokojnik vodio život pun ljenjosti, zavisti, pohlepe, požude i gordosti?
Postojala je samo jedna opcija: pozvati grjehojeda.
Pojavivši se u Engleskoj i Velsu još u 17. vijeku, grjehojedi su bili naširoko ozloglašeno ali neophodno zlo. Nasuprot željama crkve, grjehojedi su bili pozivani da oslobode pokojnika od svih grijeha koje bi inače odnijeli sa sobom u grob.
Hljeb postavljen na grudi tijela na odru upijao je grijehe mrtvih, time im raščišćavajući put u Raj. Jednom kada bi svi grijesi prešli u hljeb, grjehojed bi sjeo na stolicu koja gleda na vrata i pojeo ga, preuzimajući grijehe na sebe, zalivajući ih pivom iz drvenog krčaga.
Nema sumnje da je ovo bilo zanimanje koje razara dušu. Grjehojedi su obično bili beskućnici i lutalice, koji su neprekidno tumarali zaseocima, da ih zvaničnici crkve ne bi uhvatili i pogubili. U očima javnosti, bili su društveni izopštenici koji su po svaku cijenu bili izbjegavani.
Čak i tokom rituala jedenja grijehova, jedva su ih tolerisali: kada bi grjehojed završio obrok, ožalošćeni bi ga išutirali do vrata, udarajući ga i psujući ga, da vulgarni sadržaj njegovog želuca ne bi zagadio kuću. Za svoj trud, grjehojed bi dobio ekvivalent od jedva par dolara.
Jedenje grijehova je ostalo popularno u Engleskoj i Velsu sve do početka 20. vijeka, kada je posljednji engleski grjehojed, Ričard Manslou, umro u Retlinghoupu 1906.
Međutim, jedenje grijehova zapravo postoji i dan-danas, mada u sasvim drugačijem obliku. Na tradicionalnim kineskim sahranama, grjehojedi konzumiraju pokojnikovo zlo koje su religiozne vlasti prebacile u dim sum.
Širom svijeta, na Apalačkim planinama američkog juga, grjehojedi i dalje lutaju zaseocima u potrazi za grijesima koje bi konzumirali… barem prema legendi.
Na zapadu zapravo postoji samo jedan drevni običaj vezan za hranu koji se zadržao i do dan-danas: konzumiranje nečeg slatkog poslije sahrane.
I to nije običaj samo na zapadu; jesti slatkiše, slatka peciva i druge slatke poslastice da bi se živi pročistili nakon susreta sa smrću je prilično univerzalna pojava, koju diktiraju odgovarajuće kulturološke norme. Na Srednjem istoku i na sjeveru Afrike, još od 5. vijeka, poslastica po izboru je halva zaslađena medom. U Mongoliji, ožalošćeni pojedu grudvicu šećera umočenu u mlijeko. U Italiji služe kolačiće u obliku kostiju i organa, koje zovu „ ossi di morti“.
Ove ukusne poslastice – da ne pominjemo đuveč, dimljenu ribu i prekomjerne količine vina – su ono u čemu ožalošćeni na zapadu danas moraju da nađu utjehu. Viktorijanski rituali sa hranom na sahrani, potekli iz drevnih vremena, otišli su tamo gdje i sve sahrane – pravo u grob.

Komentari

komentara