Početak kraja psihoterapijske seanse: Psihoterapija ne mora trajati unedogled!

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica ([email protected])

Najteže je raditi sa zaljubljenicima, odnosno ljudima koji su zaljubljeni. Njihov svijet je iluzija, ali dolaze zbog realnih problema koje imaju zbog zaljubljenosti: roditelji ne prihvataju njihove izabranike; u braku su, ali se desilo da se zaljube; zaljubljena osoba je zaljubljena u oženjenog muškarca…

Većina klijenata koji dolaze na psihoterapiju, odmah se zanimaju koliko terapija traje. Neki su čuli da može da traje do u nedogled, neki su čuli da traje godinu-dvije, a neki da traje jedan-dva susreta. Koliko će trajati psihoterapijski tretman, vrlo je individualno i zavisi od osobe do osobe, kao i od problema do problema. Međutim, iskustvo nauči puno više nego  nego što mogu ponuditi knjige, pa ja obavezno, na početku terapije pitam svoje klijente da li su razmišljali o dužini trajanja terapije.

Ograničenost u terapiji imam najčešće ljeti, a tada dolaze gastarbajteri. Oni bi voljeli imati psihoterapiju na maternjem jeziku, ali vrijeme je ograničeno. Neki ostaju mjesec, neki dva, tako da se fokusiramo konkretno na jedan problem i rješavamo ga. Imala sam klijente koji godišnje mogu doći jedanput. (Izbjegavam online psihoterapiju, jer smatram da bez živog  pogleda i razgovora nema dobre terapije.)

Zdravi kraj

Najviše volim kada klijenti kažu da će dolaziti koliko bude potrebno.

Sa jednom klijenticom sam radila ravno godinu dana. Ona je dosta dobro napredovala i kada smo riješile problem zbog kojeg je došla, rekla sam da ona dalje može nastaviti sama. Da je ojačala i da je moj zadatak da ju pustim.

Pitala me je razočarano:

„Da li to znači da me tjerate?“

„Naravno da Vas ne tjeram, ali smatram da Vam više nisam potrebna i ne želim Vam uzimati novac za nešto što možete sami obaviti.“

„Ali, ja smatram da mi još treba terapija i ja bih ostala, izuzev ako me ne tjerate.“

Nakon ovoga ostala je još godinu dana. Za to vrijeme je napravila puno pozitivnih promjena u svom životu, a onda se odselila u inostranstvo. Sada se ponekad javi i pošalje razglednicu. Sretna je.

Sa drugom klijenticom sam se već dva mjeseca viđala svakih petnaest dana. Bila je dobro, ali htjele smo da ona bude potpuno sigurna. Imala je panične napade, a dolazila je pet mjeseci, jedanput sedmično. Kada me je, na posljednjoj seansi, upitala kad se vidimo sljedeći put, rekla sam da nema potrebe za sljedećim putem.

Oči su joj zasjale od sreće i pitala je da li zaista tako mislim da ona može sama.

„Ti ne misliš da je tako?“ često na pitanje odgovorim pitanjem.

„Mislim, ali ipak mi je drago kad čujem od tebe da sam gotova i da su napadi samo prošlost.“

Naravno, ostavila sam joj prostora da se može uvijek javiti ako nešto krene kako nismo planirane. To davanje sebe, klijentima puno znači i stječu osjećaj sigurnosti.

Najteže je raditi sa zaljubljenicima, odnosno ljudima koji su zaljubljeni. Njihov svijet je iluzija, ali dolaze zbog realnih problema koje imaju zbog zaljubljenosti: roditelji ne prihvataju njihove izabranike; u braku su, ali se desilo da se zaljube; zaljubljena osoba je zaljubljena u oženjenog muškarca…

Zaljubljenici su najgori

Nakon samo nekoliko seansi oni bi odmah da idu. Osjećaju se super, riješili su probleme, jednostavno nastavljaju da žive svoju iluziju. Moj zadatak sa njima je najnezahvalniji zadatak koji može imati psihoterapeut. Moj zadatak je da ih privolim da se odljube, jer jedino na takav način mogu realno sagledati problem.

Yalom je pisao o tome i svoju knjigu je nazvao „Krvnik ljubavi“, ali zaista u takvom terapijskom procesu terapeut je dželat ljubavi. Ovdje ljubav obavezno ide pod navodne znake, jer se zapravo ne govori o ljubavi, nego o zaljubljenosti. Zato zaljubljenici često bježe iz terapijskog odnosa. Ne žele uništiti iluziju.

Kraj psihoterapije je, za razliku od mnogih krajeva, povezana sa iskustvom zdravog kraja. Na takav način klijenti se uče da i drugi krajevi u njhovim životima, ne moraju nužno biti loši.

Pozitivni završeci mogu se naći i u drugim aspektima našeg života: diplomiranja, napuštanje jednog posla i odlazak na bolje radno mjesto, proslavljamo nešto što završavamo  i imamo pogled na bolju budućnost.

Uvažavanje onoga što je prethodilo, nevezano za to da li su u pitanju godine sretnog braka ili bračnih razmirica, jeste važan način da se krene naprijed bez otežavajuće sumnje. Ako možemo da završimo na način koji nas ostavlja sa osjećanjem da smo promislili sve mogućnosti i donijeli odluku koja nas najviše zadovoljava, onda možemo da dođemo do kraja bez kajanja.

(aura.ba)

error: Content is protected !!