Pisana i Djevojačka stijena u selu Žlijeb kod Višegrada: Tamo gdje je majka kćerku proklela i gdje je huknuo izvor iz „Pisane stijene“

Brojna sela u Višegradskoj Župi nose nesvakidašnja imena: Češalj, Žlijeb, Presjeka, Dubovo, Koritnik, Hrtar, Klašnik… Za ova i još neka sela „zakučitih“ imena vezuje se narodna predaja o prokletoj Jerini, koja je stolovala u Hrtaru na Drini. Izuzev Češlja, nabrojana sela su u minulom ratu sravnjena sa zemljom. Ostala su samo njihova imena i legenda o prokletoj carici koja se u Hrtarskoj kuli kupala u kozijem i ovčijem mlijeku.

Drveni „čunkovod“ (mljekovod) spuštao se sa Kraljicine gore, Janjća i Gostilja u dužini od desetak kilometara prema Hrtaru. Prenosilo se sa koljena na koljeno kako je Jerina češljala kosu u Češlju, dok je sa poslušnicima pohodila i nadgledala stočare u Gornjoj župi koji su brinuli o stadu koza i ovaca. Prilikom gradnje za tadašnje uslove monumentalnog „mljekovoda“, tamo gdje se radilo i gradilo sela su dobijala imena.

U Žlijebu su se žlijebili čunkovi, u Dubovu dubili, u Korutniku pravila korita… Tamo gdje su neposlušnici presjekli čunkovod, kako bi pokradali mlijeko, selu ostade ime Presjeka…

Jerinina osveta i majkina kletva

I jedna od legendi o Djevojačkoj stijeni povrh sela Žlijeb vezuje se za vrijeme vladavine zle carice koju je prokleo narod. U narodu se pominje kako je djevojka skokom sa stijene okončala neprebol za voljenim mladićem koji je od uhoda potkazan i od carice optužen za  presijecanje čunkovoda u Presjeci.

Druga legenda, koju smo čuli od Nesiba Glušćevića, rođenog u Žlijebu, mema ničeg zajedničkog sa prvom.

– Od starijih sam čuo kako se djevojka iz sela Žlijeb popela na stijenu i odozgo dozivala majku da je vidi.

– Majko, pogledaj me, vidim cijelo Žlijepsko polje i u polju tebe majko! –  uzviknula je djevojka.

Glas je dopro do uha njene majke, ali nije majka mogla dozvati i umoliti nestašnu kćerku, da siđe sa stijene. Glas majke je raznosio vjetar, što li? Nemoćna da je prizove, izustila je kletvu:

– Siđi, dabogda se okamenila!

– I bi, kako legenda veli – djevojka se u kamen pretvorila – ispričao je Nesib, koji nam je donio ovu predaju i snimke sa jednog od  pohoda rodnom selu od koga je danas samo ime ostalo.

Strah od proročanstva

Na jednom od snimaka, iza leđa Harisa i Nesiba Glušćevića, vidimo i „Pisanu stijenu“ o kojoj smo pisali u magazinu „Aura“. Podsjećanja radi, ova stijena u neposrednoj blizini Djevojačke, u narodu je dobila ime „Pisana“ po crtežima ili prahistorijskim simbolima, za koje stručnjaci vele da su prvi nagovještaji piktografskog ili slikovnog pisma.
Legenda opet kazuje da je iz „Pisane stijene“ huknuo silovit izvor vode. U borbi sa potopom, mještani su u „raspuklinu“ bacili ilovaču sa kamenjem, neopranu ovčiju vunu, nekuhana jaja i saće sa voskom. Izvor je presahnuo, stijena se „zatvorila“, ali je voda „probila“ na drugoj strani Tare, u Perućcu. Pukla je stijena, izvor huknuo na drugoj strani! I dan danas izvire i formira rijeku dugu samo 365 metara, zbog čega je narod prozva „Rijeka godina“.

Kako ni do danas niko nije uspio pročitati i protumačiti zapisano, veli predaja, kada neko to učini ponovo će huknuti voda iz „Pisane stijene“! Kako se iz visinskih pukotina, posebno u proljetnom periodu, pojavljuje voda i „briše“ pismo, zabrinutost postaje time veća kako će se ostvariti  proročanstvo iz legende.

(Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba)

Komentari

komentara