Pipi Mila Dragica Rajić-Racić, umjetnica i medicinski fenomen koja je pobijedila rak: Mudrosti naših baka i deda – jače su od KARCINOMA DOJKE!

Pipi Mila Dragica Rajić-Racić je mentalni trener, energetski ekspert, predavač, pisac, slikar i pjesnik, a prije svega umjetnička duša. U svojoj novoj knjizi “Čarolija moga dede”, Pipi detaljno pojašnjava mudrost koju je stekla noseći u podsvijest dedine priče iz djetinjstva. Te priče su joj ukazivale da uopšte ne mora da ide putem koji vodi trenutna kolektivna svijest. Iscjeljenja su moguća, tvrdi Pipi, a  ova knjiga će vas uvjeriti u to.

Rak nije opasan! To je najvažnije da znate. Ne smijete se plašiti raka. Strah je emocija koja oduzima ljubav, a vjerovanjem da opasnost postoji, čovjek nesvjesno hrani ideju o bolesti. Ako ste se prepustili strahu i opasnosti, gubite ljubav, a čovjek bez ljubavi je najplodnije mjesto za razvijanje svih bolesti – pa i raka. Ono ste što mislite, a zakon privlačnosti je nevjerovatno jak. Ne kaže se džaba:”Para na paru, uš na fukaru”. Sjetite se samo mudrih riječi oca Tadeja: “Kakve su nam misli, takav nam je život!”. Sve potiče od misli. Kada se mi osjećamo loše, kada je u nama neka težina, to znači da  imamo pogrešne misli. Nešto u nama opravdava te negativne misli i onda tako zračimo. A kako zračimo, tako privlačimo. Naš životni zadatak je da minuse ispravljamo u pluseve, da poništavamo negativnu energijhu, da stvaramo osjećaj lijepog…- kaže u razgovoru za Auru Pipi Mila Dragica Rajić-Racić.

Naša sagovornica je jedna od onih osoba koje su uspjele da izliječe sebe, a danas svoje znanje dijeli sa drugim ljudima.

Pipi Mila Dragica Rajić-Racić je rođena 1968. godine u Zaječaru. Bavi se slikarstvom i poezijom, a njen najveći životni poduhvat desio se prije nekoliko godina kada se u nju uvukla bolest, od čijeg se samog pomena ljudi naježe! Karcinom dojke!

Ljekari su joj dali samo tri-četiri mjeseca života. Ona se nije pomirila s tom dijagnozom ni prognozom o dužini života. Uz pomoć univerzuma, kako sama kaže, Mila se izliječila o čemu je svojevremeno govorila opširno u intervjuu za Auru.

Mila je svoj put iscjeljenja opisala u prvoj knjizi “Put satkan od svetlosti”, a u drugoj “Čarobnost transformacije iz minusa u plus” je dala i konkretne smjernice kako da se riješimo svega onoga što nam predstavlja problem. Mila danas organizuje radionice u Švajcarskoj, gde živi, i u Srbiji, zemlji u kojoj je rođena, a nedavno je iz štampe izašla i njena treća knjiga “Čarolija moga dede”

– U “Čaroliji moga dede” se nalaze mudre priče moga dede koje mi je pričao kad sam bila mala. Priče su iz naroda, ima i nekih koje možemo naći čak i na internetu, ali poenta knjige je da su sve te priče pojedinačno obrazložene.

 

– Ispod svake je obrazloženje. Zašto je to tako? Kad sam bila bolesna ja sam se služila tim takvim mudrostima, prisjećala sam se tih dedinih (narodnih) priča i iz njih izvlačila nove velike mudrosti koje su mi jako poslužile, a to su ta

Život po šablonu

– Naime, ljudi zbog neznanja žive po raznoraznim šablonima, a taj život onda i daje “raznorazne” rezultate. Jedino svjesnost o čistoj moći mijenja te ustaljene bezvezne programe među kojima je i onaj da je rak opasan, a da se može desiti i da se ne zna kome može i kada može da se zadesi, te da su ljudi navodno nemoćni da utječu na ishod. Onda sva ta nesvjesna ubjeđenja o bolesti dovodi do bolesti, a ja sam dokaz da kada postavimo stvari na svoja mjesta po prioritetima, dolazi do promjene, onako kako te stvari postavimo. Ja sam živi dokaz – kaže Pipi.

Osim mudrih priča njenog dede, u drugom dijelu knjige nalaze se istinite priče iz života, ljudi koji su uspjeli da savladaju bolesti i vještačku nemoć o kojoj Pipi piše u knjizi “Put satkan od svetlosti-kako sam pobedila rak”.

-Tu su neka od najčudesnijih iscjeljenja, opisanih u kratkim crtama. Ako ta svjedočenja nisu dovoljna da ljudi stave prst na čelo i zapitaju se zašto ništa ne čine po pitanju izmjene sistemskih šema koje ih uništavaju, ja ne znam onda šta je potrebno.

– Mnogima su bitne tužne serije, koncerti golih pjevaljki, realiti programi koji ispiru mozgove i doktor koji će da im propiše tablete. I takvi ljudi očekuju da im djeca budu zdrava i napredna. Ne razmišljaju o posljedicama prihvatanja svega i svačega (naravno ovo nije nikome kritika, već jedna svjesna analiza, da se ljudi trgnu), jer ono što ljudi prihvataju, to im se i događa. Knjiga usmjerava i daje smjernice da se uvide razlike, da se uvidi da nije svejedno ni šta se radi, ni u šta se vjeruje. Univerzum/Bog/Allah… ima tačna „pravila“ i svako drugačije opredjeljenje je samodestrukcija. I ja kad sam se razbolila, obratila sam se vrhunskim ljekarima, ali, u toku hemoterapije su bili prinuđeni da mi kažu da je medicina nemoćna, da za mene nažalost nema spasa. Rekli su mi da imam još samo tri mjeseca života. Najviše četiri. Još dok sam ležala u bolnici, odlučila sam da se ipak neću predati. Ja sam se opredijelila za zdravlje – kaže Dragica.

Za ovu knjigu, naša sagovornica tvrdi da će svakome kome dospije u ruke, knjiga promijeniti život.

– Tačno, tvrdim da će ova moja knjiga svakome preokrenuti život nabolje, i svako ko ozbiljno shvati ovu knjigu, naučit će da živi zdravo, bezbjedno i sretno. Znate, kad su mi ljekari rekli da imam još samo 3-4 mjeseca života, u meni se nešto prelomilo. Morala sam biti brza, ozdraviti u što kraćem vremenskom roku – kaže Dragica.

Rak nije opasan

Kao neko ko je uspio pobijediti rak, Dragica ima mnogo savjeta za sve one koji se nađu u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj se ona našla. A najbitnije je:

– Rak nije opasan! To je najvažnije da znate. Ne smijete se plašiti raka. Strah je emocija koja oduzima ljubav, a vjerovanjem da opasnost postoji, čovjek nesvjesno hrani ideju o bolesti. Apsolutno sve u životu ide po zakonu privlačnosti. Kakva pravila pojedinac poštuje, takva pravila imaju moć u čovjekovom životu. Ako ste se prepustili strahu i opasnosti, gubite ljubav, a čovjek bez ljubavi je najplodnije mjesto za razvijanje svih bolesti – pa i raka.

Takođe je važno – ne optuživati. Time se ne rješava problem, već se produbljuje. Daje se snaga nemoći. Ta snaga nemoći se kao bumerang vraća pošiljaocu.

Dragica vjeruje da je i ona postala žrtva raka tako što je bolest privukla svojim strahom.

– U djetinjstvu sam se suočila sa smrću meni dragih osoba koje su bolovale od raka. Tako je negdje u meni ostala pohranjena informacija da je rak nešto opasno, da ubija. Time mi je automatski postavljena granica u umu, usvojeno mi je vjerovanje da se od raka neizbježno mora umrijeti.

Ušla sam u vrtlog pogrešnih misli, samu sebe sam usmjeravala na bolest i – bolest je došla u vidu raka dojke. Vi svakako primjećujete da ja o svemu više volim da pričam nego o tom, za mene izuzetno mučnom periodu. Bila sam uplašena, obeshrabrena. I tome sada kada sam OK, ne želim pridavati pažnju. Ukratko, na dojkama su ljekari primijetili neke kvržice i rekli da je to dobroćudni tumor. Pošto sam se ja uplašila i hranila ideju o opasnosti, tumor je prešao u zloćudni. Nastale su metastaze, ljekari su mi amputirali dojke, išla sam na hemoterapiju…Ostala sam naravno bez kose, bilo je i drugih nuspojava, ali, kad su ljekari rekli da su nemoćni, da se rak širi – nešto je u meni zagrmilo. Jednostavno – desila se prekretnica. Rekla sam samoj sebi, pa šta, ako je tako, zar da ta tri bijedna mjeseca provedem u strahu? Ne, odlučila sam slikati, pisati, živiti 100/h. Odlučila sam ne pridavati više važnost u svojim mislima raku. I onda je nastupilo iscjeljenje. Rak se povukao. Otjerala sam ga svojim pozitivnim mislima.

– Vjerovala sam da zlo ne postoji i tako sam mu oduzela moć. Danas mi je to glavni adut u svemu u životu. Prvo dakle što sam uradila – bila je odluka da budem pobjednik i da prestanem s pravilima nametnutim od društva.

– U meni je živio program usvojen od društva, a koji glasi:”Rak je opasan i smrtonosan”. Ovakve misli su lični ubica, i sa njima vršimo autodestrukciju.

Zakon privlačenja nam uvijek daje baš ono što u nama živi. Ja sam danas posve drugačija osoba, potpuno sam mirna po pitanju svega. Više ne tugujem čak ni zbog tuđih smrti, nesreća. Ne pada mi na pamet da se osjećam zbog nekog ili nečeg loše, jer u tome nema nikakve koristi. Kad bi svi na ovome svijetu mislili pozitivno, stvari bi kudikamo bile bolje za sve nas.

Bol, strah i tuga su loše emocije i opet nam nesvjesno privlače bol, tugu i strah. Iz takvog začaranog kruga se moramo izvući. Ne sutra ili prekosutra, odmah sad, dok čitate ovo, raskrstite jednom zauvijek sa lošim i negativnim mislima.

Ne suosjećajte sa drugima!

Tuđi problemi i brige – tuđa stvar. Ako neko ima problem, pomozite mu da ga se riješi. Ali, to što suosjećate, vama ne pomaže, jer se vi pridružujete problemima. Moj život je platio skupu cijenu za takvo nešto i ne pada mi na pamet da se više uplićem u ono što mi s ene dopada. Samo dobre vibracije mogu doprijeti do mene. Predlažem i vama da to učinite. Bilo da se radi o vašim roditeljima, djetetu, prijateljima – ne slušajte njihove žalopojke i probleme. Objasnite im da se usmjere ka lijepoj priči…I novinske članke, iz crnbe hronike, zaobiđite. Ne kačite se za njih. Jer, pridavanjem pažnje zlu – samo mu pomažete da raste. Zakon privlačnosti je nevjerovatno jak. Ne kaže se džaba:”Para na paru, uš na fukaru”.

Osobi oboljeloj od raka poručujem…

Da je jedino istrebljivanje raka – istrebljivanje straha. Promjenom ličnih misli o svemu. Naposlijetku, mi nismo ti koji smo izmislili rak, ali smo u situaciji da ga možemo uništiti, ili voditi takav način života – da ga nikad i ne dobijemo.

Često se pominje i to da svako od nas u sebi ima rak, samo se kod nekog aktivira, a kod nekoga ne. Tačno je to. A da li će se aktivirati ili neće, odlučuje ljudska misao. Ko odluči da cijelog života bude zdrav, pošteđen bolesti – biće. Nema kukanja, naricanja, žalopojki. I kad vam prijatelj počne s tom pričom, ili se klonite tog prijatelja, ili mu pomozite da uvidi koliko griješi, jer vas “truje” svojom pričom.

Priča sedamnaesta

Priče u “Čarolije moga dede” nemaju naslove. Numerisane su brojevima. Tako u 17. po redu priči, možemo uvidjeti na primjeru basne, kako se šabloni ukorjenjuju u naše živote. Priča o odustajanju i neodustajanju teče ovako: Jedan mladić se začudio posmatrajući snažnog konja kako mirno stoji, vezan samo tankom vrpcom. Konj je djelovao tako snažno da bi mogao i “brdo” da prevrne, ali, ipak je stajao tu, vezan tankom vrpcom i nije pokušavao da se oslobodi. Mladić je bio zapanjen prizorom, te je upitao vlasnika konja zašto konj sa toliko snage, stoji mirno. Vlasnik mu je pojasnio da se konji vežu dok su mladi te se naviknu na kanap, te ni kasnije ne mijenjaju stečeno ubjeđenje.

Obrazloženje: Nesvjestan čovjek od djetinjstva ostane u stanju naučene nemoći, zbog čega se većina ljudi i ne usudi da proba neešto drugačije i nešto što bi ukazivalo na njihovu snagu. Podsvjesno ubjeđenje u nemoć je samo iskustvo iz djetinjstva koje se projektuje na one ljude koji ne žele bolje i drugačije jer su ubjeđeni da su nemoćni. Probajte raditi i misliti drugačije od onog na šta ste navikli, i vidjetet ćete da su čuda moguća. bilo da je u pitanju zdravlje, ljubav, posao, prijatelji…

Priča dvanaesta

Bio jednom jedan siromašan čovjek. Bio je usamljen, nezadovoljan i ljut. riješio je da ode kod mudraca i upita ga zašto mu je Bog dodijelio siromaštvo. Mudrac mu je odgovorio da je to zato što nije naučio da daje.

– Šta da dajem kad nemam šta – odgovorio je siromašni čovjek.

– Imaš oči kojima možeš posmatrati dobro u drugima, lice da se osmjehneš, srce da otvoriš za druge, tijelo koje možeš koristiti da pomažeš drugima, usta koja mogu govoriti utjehu i mudrost…nisi ti siromašan.

obrazloženje: iz ove sam priče mnogo naučila. kad mi je bilo najteže, nisam klonula duhom. Rak je nestao baš zato što nisam poklekla i nisam dozvolila da izgubim Božiji duh. Bog nikom nije dao siromaštvo. Na svakom od nas je da shvati bogatstvo uma i oživi Božiji duh u sebi.

(E. K./aura.ba)

error: Content is protected !!