Paul Iacono i Michael Thomas Green imali su susrete s duhovima: Ne vole neraščišćene račune

Ubijeni ili oni koji su izvršili samoubistvo – ne nalaze smiraj na onom svijetu. Vrlo često se vraćaju na ovaj svijet da ostave neke poruke ili da pokušaju poravnati račune. Neki od njih su zli, osvetoljubivi, drugi opet žele pomoći. Pročitajte iskustva Paula Iaconea i Michaela Greena

U dobi od 12 godina, glumac Pol Iakono doživio je susret s duhom. Za TV seriju “Priče slavnih o duhovima” ispričao je svoje iskustvo.

– Bio sam dijete kada su nam javili da je poginuo moj rođak Tomi. On je bio najstariji unug mog djeda koji je unukovu smrt jako teško doživio. Sjećam se i danas, kao da je juče bilo, svi smo se okupili kod djeda na imanju da se pripremimo za sahranu. I sjećam se da sam plakao gledajući mog djeda, tužnog, slomljenog, pogrbljenog.

– Te noći sam sanjao nekog vojnika, u staroj uniformi. Salutirao mi je i ja sam se probudio. Nisam znao šta bi to moglo da znači. No, sutradan sam ga vidio opet. Ovog puta me dozivao. Ljudi koji nisu ovakve susrete doživjeli, ne znaju kakav je to osjećaj kad vidite nekog, a znate da ne pripada ovom svijetu. Ne znam kako, jednostavno znate.

 Vojnik iz prošlosti

– Uglavnom, vojnik je ubrzo nestao, skrio se u ormarić za cipele, a iza njega je ostalo nešto da zveči. Kad sam pogledao, na podu je stajao neki stari, zahrđali džepni nožić.

Paul Iacono

– Uzeo sam ga i odnio djedu, koji je, vidjevši nožić, problijedio je. Odmah je otvorio stari album sa slikama i pokazao mi svog druga iz vojske. Bio je to onaj čovjek kojeg sam ja vidio.

– Djed mi je tad objasnio da je taj nož izgubio prije više od 30 godina, a da je nož dobio od vojnika koga sam ja vidio. To mu je bio najbolji drug sa akademije. U tom mom viđenju duha i nožu, djed je vidio poruku i shvatio da mu drug poručuje da će na onom svijetu čuvati našeg Tomija – ispričao je Pol.

Majkl Tomas Grin, kanadski pisac, komičar i voditelj, načuo je svojevremeno, dok je studirao novinarstvo u Otavi, da je stara zgrada Muzeja prirode u centru grada –zaposjednuta duhovima. Tada se u glavi mladog Majkla rodila ideja da istraži Muzej i napiše priču o tome.

Stari muzej

– Nisam vjerovao u duhove, ali mi se priča činila zanimljivom. Mislio sam da je to dobra tema za novine, da će biti čitana. Dogovorio sam se tako sa upravnikom Muzeja da dođem naveče i na licu mjesta se uvjerim u priče u duhovima. Tako je i bilo. Došao sam tačno u ponoć. Upravnik mi je otvorio vrata. Mislio sam da ću moći neometano da lutam po muzeju ali ne – upravnik me uputio u jednu prostoriju, dao mi vreću za spavanje i rekao da ne idem dalje. To me obeshrabrilo.

– Kako da napišem članak iz vreće za spavanje – pitao sam se. naposlijetku sam razočaran – legao ipak da spavam ali se to pokazalo kao uzaludno. Samo što bi me prenuo san – neka škripa bi me probudila. Krckanje, nešto slično. Stalno sam imao osjećaj da me neko posmatra.

Odlučio sam se premjestiti odatle, pa me strah odveo na četvrti sprat zgarde za koji se pričalo da je najposjednutiji. No, samo što sam legao, pojavio se neki čovjek.

 

 Duh arhitekte

– O ne, čuvar me pronašao, sad sam gotov – pomislio sam, ali sam u tom času začuo upravnikov glas sa sasvim druge strane zgrade. Dakle, to nije bio čuvar. Shvativši to, pobjegao sam iz Muzeja, sleđen od straha dok je silueta onog čovjeka išla prijeteći ka meni.

Narednog dana, ipak sam sjeo da pišem članak. U knjizi o historiji Muzeja naišao sam tad na sliku čovjeka koji je projektovao Muzej – Dejvida Evarta. To je bio čovjek kojeg sam vidio u Muzeju!

– Raspitao sam se i saznao da se tak čovjek ubio, tako što je skočio baš sa čeetvrtog sprata zgrade Muzeja. Strašno – tek sam se tad prepao – ispričao je Grin svoje iskustvo za TV seriju “Priče poznatih o duhovima”.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!