Ostoja Šmitran Šmicko gitarista, koji popravlja i ljude i instrumente: Neke žene su mi zamjerale što ih ne milujem kao svoju gitaru!

 

Gitara je moja životna saputnica, moja najveća ljubav. Žene, sa kojima sam bio u životu bile su ljubomorne na moju gitaru, jer su osjetile da ih manje volim od gitare. A sevdalinka je nježna i pjesma duše. Zato je volim. Hvala mojoj majci Dani koja me uvesla u svijet sevdaha

Bilo kakvo veselje vezano za rođenje, vjenčanje, krštenje, pokrivanje kuće, pomirenje ili obično druženje nezamislibo je bez ostoje Šmitrana Šmicka, najpoznatijeg gitariste u Lijevče polju i cijelom regionu.

Pjesme ljubavi

Šmicko se sa gitarom druži duže od četiri decenije. Uzeo ju je u ruke i od tad je ne ispušta još kao srednjoškolac, uvidjevši da  su momci sa  gitarama okruženi najljepšim curama. Akustična gitara mu je tada ušla u krv. Šmicko  tvrdi da do tančina poznaje 1200 domaćih i stranih pjesama svih žanrova.

  • Sviram i pjevam špansku, meksikansku, grčku, rusku cigansku i domaću muziku, koja mi je najljepša. Pogotovo su mi drage sevdalinke. One su tako nježne, tekstovi su plemeniti i puni ljubavi. Moja stara majka, kojoj je 85 godina  kao djevojka je radila u Ilijašu i tamo zavoljela sevdalinke. Tu ljubav sam od nje naslijedio. Od svih sevdalija najviše sam volio Zekerijaha Đezića. Njegove u Tomine pjesme su pjesme ljubavi – kaže Ostoja.

Zahvaljujući gitari  Šmicko je zadržao vječiti osmjeh na usnama, prošao je pola Evrope i uvijek se družio sa dobrim ljudima. Kafana, pjesma i gitara su za njega smisao života.

  • Gitara je nježan i svestran instrument. Dovoljno sam vješt sa žicama da u svako doba mogu i najtužnijeg nasmijati i iz svakog čovjeka istjerati brigu i muku. Gitara je moja životna saputnica, moja najveća ljubav. Žene, sa kojima sam bio u životu bile su ljubomorne na moju gitaru, jer su osjetile da ih manje volim od gitare – potvrđuje Šmicko.

Doktor za instrumente

Ovaj nadaleko poznati umjetnik, osim što muzikom liječi duše i vraća ljude na kolosijek dobrog raspoloženja, postao je i doktor za instrumente. Napravio je nekoliko bugarija, primova i jedan kontrabas. Specijalizirao se i za popravku oštećenih ili nedovoljno kvalitetnih instrumenata. Po tome se pročuo i izvan granica naše zemlje.

  • Popravka i izrada instrumenata će biti moja preokupacija ako jednoga dana odem u muzičku penziju.Osjećam se uzvišeno kada instrumentu vratim dušu, kada ga doradim, toniram i ukrasim. Čuli su ljudi za mene, pa me zovu iz Vojvodine, Slavonije, pa čak i iz Mađarske. Kažu dotrajao im begeš, pa da ga preporodim. Drago mi je da sam stekao nova poznantsva i prijateljstva, kaže Šmicko.

Očevim muzičkim stopama krenuli su djeca, kćerka Mirjana i sin Gojko. Gojko svira klavir i gitaru, a Mirjana je pobjednica nekoliko  festivala. Trenutno se bavi duhovnom muzikom i vodi jedan hor u Aleksandrovcu.

  • Naši muzički geni se prenose sa koljena na koljeno. Majka Vida poskoči sa mjesta kada čuje sevdalinku, ja uz majstore dobre pjesme živim život punom dušom, a evo i moja djeca su zagazila u muzičke vode. Najponosniji sam što uveseljavam ljude i što ih svojom muzikom liječim i izliječim od svakodnevnih boljki, riječi su Ostoje Šmitrana Šmicka, posljednjeg lijevčanskog boema.

 

Komentari

komentara