Osman Hankušić, iz Malešića, Gračanica: Gluhonijemi “inženjer za vodu” pronašao 50 izvorišta na sarajevskim golf terenima

Iako rođen gluhonijem, od svoje desete godine nepogrješivo pronalazi podzemnu vodu za bunare i “kuće”. U svojoj tehnici Osman je koristio samo nekoliko grančica i izvodio samo njemu poznate rituale sa njima. Umro je prije nekloliko godina, ali je ostao upamćen kao posebna ličnost

U gračaničkom selu Malešići su kazivali: “Gdje gluhonijemi Osman Hankušić skoči, pokaže rukom i udari nogom po tlu sigurno ima vode”. U svojih osamdesetak ljeta pronašao je Bog zna koliko bunara i izvora. Komšije pretpostavljaju na stotine i stotine. Kako je Osman gluhonijem samo se nagađa na koji način je uspijevao pronaći vodu. Ali, slažu se u jednom: on je dobio dar od Boga i pri pronalaženju su ga vopdili “dobri”.

Da mještani i rodbina imaju razloga da vjeruju u to brane i činjenicom da je ova starina skoro uvijek zna kada će neko umrijeti u selu, ili kada će ljudi doći da ga zamole za pomoć pri traženju vode. Najavio je i svoju smrt, iako mu skoro niko nije vjeriovao. Tek kada je preselio, oni kojima se povjerio su priznali da je Osman znao i kad će ispustiti dušu.

Osman je ostao upamćen pod nadimkom “inžinjer za vodu”. Rođen je gluhonijem. Odrastao je u Malešićima, a većinu života proveo je po okolnim brdima čuvajući stada. Iako gluh i nijem, bio je jedan od najboljih i najvrjednijih čobana. Babo Husein mu je umro kada je Osmanu bilo tek 15 godina. A ni majka mu nije dugo poživjela. Kako je ostao sam, a nikada se nije ženio, udomio ga je amidža Meho, a nakon njegove smrti zadnjih godina živi sa bratićem Ademom koji nam je i ispričao priču o Osmanu i njegovom daru.

„Moj amidža je legenda ovog kraja. Prije svega zbog svog umijeća u traženju vode. Kažu da je imao svega 10-ak godina kada je pronašao prvi bunar. Njegov amidža Meho je pravio kuću, ali vode nigdje nije bilo. Već su bili riješili da je dovedu odnekle sa okolnih brda.

Osman je iz dana u dan nešto objašnjavao i pokazivao na zemlju u blizini kuće. Na kraju je uzeo krampu i počeo kopati. Svi su ga gledali u čudu, nisu shvatali šta pokušava. Onda su oni nastavili kopati umjestu njega. Na nekoliko metara dubine pronašli su vodu. Odmah su znali da Osman ima neki nevjerovatan dar – priča za „auru“ njegov bratić Adem.

Ubrzo su ga počeli tražiti iz susjednih sela. Kažu, da nikada nije pogriješio; gdje bi on zakupao motiku ili pokazao prst, voda bi se pojavila nakon kopanja od metar do tri metra u dubinu.

U svojoj tehnici Osman je koristio samo nekoliko grančica i izvodio samo njemu poznate rituale sa njima. Zbog toga niko u njemu nije prepoznavao običnog rašljara. Za njega tvrde da su ga meleci vodili i pokazivali mu gdje se nalazi voda.

„Prvo izađe na mjesto gdje treba da traži vodu. Pogleda u sunce, pa u zemlju. Drvo zabije u zemlju pa ga gleda, pa to učini sa još nekoliko grančica, zatim kruži oko toga mjesta, maše rukama, ponovo gleda sunce, a potom skoči na neko mjesto i lupa nogom. To je znak da se na tome mjestu nalazi voda – objašnjava nam naš sagovornik Osmanove tehnike.

Ali, to nije sve. Osman će reći i na koliko metara dubine se nalazi voda. Koliko puta slomi grančicu u ruci, na toliko metara se voda krije. Objasnit će i kakav je teren za kopanje, kamenit, ili mekan. Svoje usluge Osman i naplaćuje, daje račun, ima svoj pečat, doduše, samo njemu vidljiv, ali pokušajte ga ubijediti da nije tako.

„Ljudi plate Osmanu kada im nađe vodu, nije to nešto krupno, tek reda radi. Osmanu je bitno da mu se da što više novčanica, a vrijednost nije bitna. Ukoliko mu pružite samo jednu, pa makar bila mnogo krupna, samo će se ljutito okrenuti i otići. A kada mu platite po njegovom ćeifu on će napisati i račun na svome dlanu, izvaditi nešto iz džepa… Svi prisutni vide da nema ništa u ruci, ali da ipak pečati svoj račun ispisan nekim kružićima i crticama na ruci ili komadu papira. Ako vas to zatekne, ne znate za tu njegovu glumu, on je spreman ubjeđivati vas cijeli dan kako on vidi taj račun, čudit će vam se kako ste slijepi i ne vidite. Veliki je umjetnik i glumac u svome radu – kroz smijeh objašnjava Osmanov bratić.

Sve Osmanove komšije ga smatraju Božijim miljenikom. Pored toga što ima dar za vodu, vele, da isto tako ima i neke vidovnjačke sposobnosti. Nerijetko objašnjava da će neko u selu brzo umrijeti. Svaki put kada je to išaretio obistinilo se. Pored toga, uvijek zna kada se neko zaputi prema Malešićima u potragu za njim.

“Prije nekoliko godina spremio se Osman na džumu. Obukao se lijepo kao nikada do tada. Objasnio je da je to zato što će doći poslije džume po njega neko važan i da će ići daleko sa autom. Džuma nije ni završila a pred kuću je stiglo neko auto. Tražili su Osmana.

Gosti su bili iz Sarajeva, a trebali su ga da traži vodu na golf terenima. Kad se vratio s džume odmah se zaputio sa njima. Taj dan je u Sarajevu na golf terenima našao čak 50 bunara. Fino su mu platili – govori Adem.

Brojnim domaćinima, firmama, poduzetnicima ova vrijedna strarina je pomogla. Valjda mu je Bog zbog toga dao i dobro zdravlje. Nikada Osman nije bio bolestan. Tek u zadnje vrijeme, prema Ademovim riječima, nije baš dobro. Godine, ili šta već ostavljaju traga na njemu. Kao da gubi vitalnost. Rijetko izlazi iz kuće. Ukoliko nekome hitno treba, rado ponovo čini uslugu. Ali, više ne može kao nekada da istrči na livadu i skoči na mjesto sa vodom. Većina mještana mole Boga za njegovo zdravlje, jer se nikada nikome nije zamjerio. Nadaju se da će poživjeti dovoljno dugo da još nekom paćeniku pomogne u pronalaženju vode.

Kako god, Osman je postao legenda ovoga kraja. Čovjek čiji rad ostaje obavijen misterioznim velom, zanat koji nije izučio a koji radi bez greške, zanat zlata vrijedan koji ne može prenijeti ni na koga i koji sa njim je otišao u mezar. (aura.ba/A.H.)

 

 

 

Komentari

komentara