Osamljenički život 85-godišnje nene Hateme Murtić iz Menzilovića kod Višegrada: JEDINI STANOVNIK U SELU!

Noću se u Menziloviće useli mrkli mrak, ali i da mi oči zatvore, men se čini, znala bih gdje je šta. Nosi me volja za životom, a put mi osvjetljava svjetlo duše i ne pada mi teško mrklina kol'ko osama – kaže ova dobrodušna nena

Da nije rat obigrao šejtansko kolo u Menzilovićima, koji su se ugnijezdili nadomak Drine na desetom kilometru od višegradske čaršije, 85-godišnja nena Hatema Murtić sigurno ne bi bila sama u ovom nekada najljepšem selu u Višegradskoj župi. Nekada je ovo naselje bilo puno života. Dobrodušna i još uvijek krepka starica umirujuće veli:

– Sinko, sve je to sudbina, a što je ‘vako jedino dragi Bog zna odgovor.

Kaže kako joj nigdje nije ljepše nego u Menzilovićima u kojima su je prije rata budili horozi i uspavljivali miomirisi plodne zemlje i voćnjaka.

–Gdje insan ponikne i navikne, tu mu je najbolje !

Ne rado priča o ratu. Veli: „Oči se isplakale, pa od priča nejma fajde. Bilo, ne ponovilo se““.

–  Navikne se insan na sve, možda najteže na osamljenost, ali ako se mora nejma zora. Najradije pribjegnem lijepom sjećanju. Ono je mehlem za samca. Živiš od lijepih uspomnena.

‘Vodi sam provela najljepše godine i ‘vodi mi je suđeno da živim do zadnjeg trena. Eh, kako je vodi bilo lijepo i za mlado i za staro. Ženilo se, udavalo, pjesma odzvanjala selom. Radilo se na njivama i u fabrikama i imalo se i na siniji i u srcu. A danas – „je'na duša cijelo selo“. Sudbina tak'a i nejma fajde žaliti se – kazala je nana i vratila se svojim lijepim uspomenama.

(aura.ba/Mustafa Smajlović)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!