ODSTRANILI SU MI OBJE DOJKE ALI NE I VOLJU ZA ŽIVOTOM, bile su zadnje riječi Farah Krvavac McCulley

farah3Željela je živjeti i borila se za život. Samo ona zna kako i koliko dugo i mukotrpno. Nije uspjela. U 47. je godini prestalo da kuca njeno srce. Farah Krvavac. Posebno je ne treba predstavljati. Znaju je svi, a i oni rijetki koji je ne znaju, pa, samo su oni u gubitku. Malo prije napuštanja ovog svijeta, samo nekoliko dana, Farah je Aurinom novinaru otvorila srce, dušu…govorila je detaljno o svojoj bolesti, nadjačavanju zdravlja sa njom. Kao da je znala, naslućivala, da joj se bliži kraj. Prenosimo cjelokupan intervju, bez izmjena, onakav kakav smo planirali objaviti u našem printanom izdanju najnovijeg broja…

Prevoditeljica, blogerka, kolumnistica… žena srca junačkoga, Sarajka Farah Krvavac (47), za Auru govori o svojoj borbi sa kancerom i 17 mukotrpnih operacija: ODSTRANILI SU MI OBJE DOJKE ALI NE I VOLJU ZA ŽIVOTOM!
Kada smo je kontaktirali, Farah se nije osjećala baš najbolje. Kazala nam je kako je na izmaku snage, da je njeno zdravstveno stanje poprilično komplikovano, te da iziskuje mnogo odmaranja. Obećala je da će nam se javiti za dva, tri dana što smo mi naravno prihvatili jer nije nam bilo teško primijetiti kako se radi o jednoj nadasve prijatnoj osobi koja, iako pamti i bolje dane, nije željela ne ispuniti dato nam obećanje. A da se situacija može iz sata u sat promijeniti, uvjerili smo se istog dana kada nam se hrabra Farah javila sa riječima: ”Dobila sam neku nadljudsku snagu, stojim vam na raspolaganju…” A onda smo saslušali njenu životnu priču od koje nam se srce steglo. Zašto? Uvjerit ćete se sami u narednim redovima…

Bitka sa karcinomom je surova i bespoštedna. Ona se vodi svaki dan, svake minute i svake sekunde. Oboljeli od raka to ponajbolje znaju. Jer, u toj borbi, nikad se ne zna. Ishod je neizvjestan, ”pobjeda” često na strani napadača. A na prvoj borbenoj liniji, ide uglavnom ona uhodana pješadijska šema – jedan korak naprijed, pa tri unazad.

Strah, suze, neizvjesnost – sve je tu. A kada neko ima želju da bude samo ona ”stara” i ”normalna” žena, dama sa dekolteom, štiklama, i mišlju koja nijansa karmina je dobra za današnji dan… onda je jasno da je borba u poodmakloj fazi.

Glavni lik naše priče je Farah Krvavac, rođena Sarajka koja je svojim očima svijet ugledala 1969. godine, spremna da roditeljske stranice ispiše najljepšim pričama. Pričama koje će usrećiti nju, ali i njene najbliže.

farah6Farah uskoro puni 47 godina. Rođena pod astrološkim znakom Bika, priznaje, tvrdoglave je sorte, jedna je od onih što glavom idu i kroz zid, ako tako odluče… A da nam život ponekad i ne ispunjava želje, u njenom slučaju, najbolji je dokaz ta strašna 2004. godina kada Farah saznaje strašnu dijagnozu.

Naša je sagovornica po struci prevodilac engleskog jezika. Prevodima se bavi više od 27 godina. Još u srednjoj školi otišla je na razmjenu studenata u Sjedinjene Američke Države gdje je i maturirala. Po povratku u Sarajevo radila je kao turistički vodič, a prvi ozbiljan posao dobila je u međunarodnoj organizaciji pod pokroviteljstvom UN-a. Agencija se zvala IMG (International Management Group) i bavila se rekonstrukcijom i rehabilitacijom BiH nakon rata.

Nekoliko godina bila je i asistent poznatoj novinarki Jeleni Jevremović DeFrancesci koja je ujedno bila i oficir za odnose sa javnošću u IMG-u. Nakon što je IMG završio svoju misiju u BiH i smanjio osoblje, odlučuje se Farah na povratak u zemlju obećanu. A onda, počinje začarani krug patnje gdje obećano ništa nije…

Zastrašujuća dijagnoza

– Te 2004. godine osjećala sam da je moje zdravstveno stanje daleko od idealnog. Bila sam slaba, jednostavno nisam živjela u vlastitom tijelu. I baš tada, počela je moja prva bitka sa karcinomom. Dijagnoza je bila zastrašujuća! Doktori su tvrdili da sam uveliko zakasnila i da moderna medicina ne može mnogo toga učiniti za mene. U pitanju je bio karcinom dojke – okarakterisan kao veoma agresivan. Napunila sam 35 godina, a moji planovi o odlasku na krstarenje na Aljasku zamijenjeni su odlaskom u operacionu salu. Već tada su bile zahvaćene i limfne žlijezde, ali srećom, imala sam fantastičan tim ljekara koji se lavovski borio za moj život.

– Iza mene je ni manje ni više nego 17 operacija. Nakon silnih tretmana zračenja i vrlo agresivne hemoterapije, moj imunološki sistem je oslabljen, te kao takav sklon infekcijama koje se od najmanje sitnice razbuktaju u nešto poprilično opasno. Odstranjena mi je dojka, a samo nekoliko godina prije prve dijagnoze bila sam primorana odstraniti i jedan bubreg tako da sveopšte stanje nije bilo nimalo jednostavno. Sve operacije su urađene u bolnici Via Christy St. Joseph u Wichiti, administrativnom centru države Kansas od strane doktora Whitney Leo VinZanta koji je ne samo bio glavni hirurg nego se i nadljudskim naporima izborio da svaka operacija koja je izvršena bude ”pro bono”.

– Taj čovjek je pravi svetac i nikada neću biti u stanju da mu se zahvalim na svemu što je učinio za mene – prisjeća se u razgovoru za Auru naša sagovornica svojih burnih dana, sedmica, mjeseci pa i godina koje bi mnoge ljude slomile, ali ne i nju.

Prema nekim statistikama, u borbi protiv kancera, krizno razdoblje traje pet godina. Poslije toga šanse preživljavanja od te užasne bolesti penju se i na 14% što je pomak, ali ne baš pretjeran. Kako Farah i sama kaže, tih ”14” zvuči jadno i beznačajno. Ipak, kada je to jedina nada, ta brojka nije tako ni loša. Tih 14% je nada u bolje sutra. Nada u život bez bolnice, straha, muke…

Pet kriznih godina bilo je iza nje jer je ciklus liječenja završen 2010. godine. Završila je sa terapijama, kosa joj je narasla i bila je spremna započeti novi život. Odlazak na posljednji pregled kod ljekara za nju je značio i novo razočarenje, šok, traumu. Bolest je zahvatila i njenu drugu dojku!

Čista formalnost pa novi šok

– Bio je februar 2010. godine. Predivan dan, proljeće se osjećalo u zraku. Išla sam po posljednje rezultate – čista formalnost. A onda novi šok! Posljednji pregled pokazao je da je ista bolest zahvatila i drugu dojku. To je mutant, trostruki negativni kancer koji ne reagira ni na šta od onoga čime sam do sada liječena. Ljekari su mi otvoreno rekli kako su šanse za izlječenje minimalne, a to je značilo da će mi te 2010. godine odstraniti i drugu dojku. Nisam ušla u onu grupu od 14%. Ustvari, ušla sam u neku grupu koja nema nikakav postotak. Živimo uprkos prognozama i svaki dan je novi poklon. Sve je na posuđeno vrijeme i svaki čas može prestati – tako to ja eto vidim, nakon svega – riječi su ove 47-godišnjakinje koja nikada nije razmišljala o predaji ili odustajanju.

Boravak u Sjedinjenim Američkim Državama svih tih godina donio joj je mnogo lijepih, ali i tužnih trenutaka. Farah je jaka žena – pravi primjer svim drugim damama. Njen ljekar također joj je savjetovao da promijeni sredinu, a to je značilo pakovanje kofera i povratak u rodno Sarajevo koje je na neki način svih tih godina čvrsto bilo uz nju. Izabrala je samoizolaciju…

Izabrala samoizolaciju

– U Americi sam doslovno živjela pod staklenim zvonom. Bilo je dovoljno da kihnem i moji najbliži bi odmah zvali hitnu pomoć što me je konstantno podsjećalo na činjenicu da sam ozbiljan bolesnik i da 0-24 sata živim u strahu. Nisam željela dozvoliti nešto tako pri povratku u rodno Sarajevo. Moj prvi susret sa starim dugogodišnjim prijateljem na ulici, nakon 20 godina rezultirao je njegovim užasnim komentarom: ”Šta učini sa onakve ljepotice?”.

– Naravno, pitanje je više bilo usmjereno na činjenicu da sam se vratila gotovo dvostruke težine (imala sam oko 100 kilograma), a ne time da je možda bio zabrinut za moje zdravlje. Tada mi je palo na pamet da bi savršena solucija bio odlazak u porodičnu kuću u malom ribarskom selu u Dalmaciji gdje bi me sunce i more mogli opustiti, gdje bih mogla zaliječiti svoje psihološke rane pa i fizičku bol. Tako je i bilo. Otišla sam, osamila se na nekoliko godina i zaista uživala u miru i tišini – govori Farah kojoj je bilo dosta da je prate pogledi i izrazi sažaljenja.

Vodila je zdrav život, okružena suncem, morem i prirodom. Za nju su najvažniji unutrašnji mir i opuštena atmosfera. Nakon dugo vremena uživala je u čarima života, a onda, kao iz vedra neba, nova nevolja je zakucala na njena vrata. A tome se nikako nije nadala… Pa zar i treći put?

– U oktobru prošle godine osjetila sam neobične simptome u organizmu. Ljekarskim pregledom ustanovljeno je da imam kancer – ovog puta na materici koji se proširio po abdomenu. Vratio se snažniji, podmukliji, otporniji na sve ono čime smo ga pokušali ubiti. I lijepo se proširio po meni… Liječenje je odmah otpočelo, paralelno idu hemoterapija i radijacija. Sredinom aprila iza mene su tri različite runde zračenja. Imam i dodatnih 19 kilograma manje. Odustajanja nema, predaje nema, idemo dalje – odlučna je naša sagovornica, inače jedna od najhrabrijih dama koje smo upoznali u posljednje vrijeme.

Priznaje nam, dok je bila u potpunosti zdrava, obožavala je kuhati zajedno sa svojom djecom. Najviše je voljela ”finger food”, odnosno jela koja su mahom zalogajčići, a uz koje idu i razni sosovi. Voli praviti salate od maslina, ali nema neki poseban recept koji joj pomaže, a koji bi mogla podijeliti sa našim čitateljima. Njoj je ljubav pokretačka sila.

– Zdrava hrana i ja smo na ”Vi”. Poslije silnih operacija moj imunitet gotovo da nije ni postojao. Nemam niti jedan poseban recept za kojeg mogu sa sigurnošću reći kako me održao u životu osim đumbira čija korisna svojstva mi je otkrio tadašnji doktor radiolog kojeg sam upoznala u Americi. Od te 2004. godine, ne prestajem da konzumiram đumbir, da li u obliku svježeg čaja, tanko isjeckanog začina ili slično… On je za mene univerzalni lijek i moja kuhinja je nezamisliva bez njega. Pored toga vodila sam, a i dalje vodim računa o hidraciji jer je tekućina ono što nam život daje. Svi oni koji dnevno piju mnogo vode čine ogromnu uslugu svom organizmu, a on će im se sigurno znati zahvaliti. Uvijek sam vjerovala u bolje sutra, vjerovala sam u iskrenu ljubav, dani su prolazili, a meni je bilo bolje iako se nisam nešto posebno hranila. Imunitet mi se popravljao bez nekog posebnog medicinskog objašnjenja, ako izuzmem velike količine vode koja hidrira organizam i đumbir – dodaje Farah.

I dok bi mnogi od nas davno podigli bijelu zastavicu, predali se i rekli kako smo izgubili sve bitke, ona nije i neće. Život joj se potpuno promijenio, a kaže nam, nešto je ipak ostalo isto. Opisuju je tri riječi: ”U ljubav zaljubljena”. Mišljenja je kako život treba pojednostaviti do maksimuma i uživati u sitnicama. Važno je znati svakog dana izdvojiti vrijeme za sebe – makar to bilo i pet minuta. Pred njom je nova borba, a ona nam se čini jačom i odlučnijom nego ikada prije. Poruke ohrabrenja stižu sa svih strana i to je dokaz kako nije sama, kako nikada neće biti sama. Prvi put, drugi put, ali zašto i treći put? Nada se kako je ovo posljednje iskušenje te vrste koje je čeka u životu. Ipak, iskrena je prema sebi i kaže kako čovjek nikad ne zna šta ga čeka.

Za nas, ona je već pobjednica. Hrabra, odlučna i odvažna svima nam je pokazala kako treba nevolji pokazati zube onda kada je to najteže. A može se. I mora se.

– Čovjek treba biti zadovoljan malim stvarima jer one su te koje čine život. Nema tih novaca niti skupih automobila, šminke niti garderobe koja može kupiti zdravlje i ljubav prijatelja koji te okružuju. Kad god možete i koliko god možete, pomozite onima koji su u nevolji jer apsolutno nikada ne znate šta vas čeka iza ugla. Možda već sljedećeg trenutka vi ćete biti ti kome je pomoć neophodna. Nikada ne zaboravite odakle dolazite i ko vam je pružio ruku na putu. I nikada, ali baš nikada ne dižite ruke u beznađu. Uvijek će u posljednjem trenutku naići neko ko će vam pomoći onda kada vam to najviše treba. Nikada ne odustajte od svojih snova i ciljeva ma koliko drugima oni bili smiješni i nemogući – njena je poruka svim čitateljima magazina Aura za kraj našeg ugodnog razgovora ispunjenog iskrenim emocijama koje znače ljubav i volju za životom.
ČOVJEK SAM SEBI NIJE DOVOLJAN!

Imala sam jedva 19 godina, a bila sam ubijeđena da sam najpametnija na svijetu. Udala sam se za jednog divnog momka, pilota u JAT-u. Iz tog braka smo izašli kad smo shvatili da smo jednostavno previše mladi za takav korak, a dijelio nas je i tada nepremostivi jaz mladalačke tvrdoglavosti. Srećom dobili smo dvoje prekrasne djece, kćerku Srnu (26) i sina Amara (24) koji su sada odrasli i afirmisani ljudi tako da nema žaljenja niti kajanja.

Moj drugi brak je sa Amerikancem Paulom koji mi je pružio nevjerovatnu podršku u najtežim vremenima moje bolesti i na tome sam mu vječno zahvalna. Nažalost, kako to obično biva u različitim kulturama, meni je teško da se naviknem na njihov ubrzani način života, a njemu na način na koji žive naši ljudi, tako da već posljednjih šest godina živimo na dva različita kontinenta. On u Americi, a ja u Dalmaciji. Moju porodicu čine i otac Saša koji živi u Chicagu, brat i mama Kajdafa koji su u Sarajevu i koji brinu o meni. Dok sam bila mlada čvrsto sam vjerovala da je čovjek sam sebi sasvim dovoljan. Tek sada shvatam koliko sam bila u krivu. U životu su najvažniji ljubav najbližih i prijateljsko rame. Niko, nikada, ništa nije uspio napraviti sasvim sam – njene su riječi.

PISANA RIJEČ – VELIKA LJUBAV

Oduvijek sam uživala u pisanoj riječi. Voljela sam da izmišljam priče, a i da prenosim neka iskustva koja bih pokupila u toku dana i koja bi na mene ostavila poseban utisak. Svijet mašte kod mene je uvijek bio jako izražen. Prije godinu dana pokrenula sam i blog ”On kaže, ona kaže”, a zapanjena sam činjenicom da je na njemu do sada zailježeno više od 500.000 posjeta. Nažalost, trenutno sam u zdravstvenoj situaciji koja mi ne dozvoljava da se naprežem niti mogu mirno sjediti duže od desetak minuta tako da neko ozbiljnije pisanje sada djeluje jako naporno i gotovo nemoguće, ali kad bih mogla birati, nikada ne bih prestala pisati.

– Često kažem da sve priče prvo pišem u glavi pa poslije kada dođe vrijeme za njih samo ih prepišem na papir. I dalje čvrsto vjerujem da ću ponovo biti u stanju posvetiti se svojoj velikoj ljubavi – pisanoj riječi. Pisanje je za mene nevjerovatna motivacija i mislim da je i ono puno doprinijelo činjenici da nikako ne želim odustati od borbe za svoje zdravlje. Samo zato da bih mogla pisati i ispričati sve priče koje leže u meni – uzbuđeno nam priča Farah o svojoj velikoj ljubavi.

(Armin Berbić/aura.ba)

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!