Od 1910. godine niko se ne usuđuje prići ozloglašenom svjetioniku u Teveneku: Mark Point odlučio da živi 60 dana u ukletom svjetioniku

Priče o čuvarima koji su poludjeli, ljudi koji sumnjivo umiru nabadajući se na noževe, djeca koja umiru i naravno, duhovi. Na mnogo načina ovaj svjetionik opravdava naziv “Pakao nad paklom”

Mark Pointu se sprema da provede 60 dana u izolaciji, na jednom od najstrašnijih mjesta u Francuskoj: na ozloglašenom svjetioniku u Teveneku na negostoljubivom ostrvu, u blizini Poan du Ra u Bretanji, mjestu sa veoma mračnom reputacijom. Pošto se mjestu veoma teško prilazi i ljudi se uplaše na sam pomen svjetionika, niko se nije usudio da živi tamo od 1910. godine.

Svjetionik je počeo sa radom još davne 1875. godine i imao je 23 čuvara. Anri Gezenek je prvi čovjek koji je živio tamo i, očekivano, bio je prvi koji je potpuno poludio tamo. Do dana današnjeg, legenda i dalje živi. Priče o čuvarima koji su poludjeli, ljudi koji sumnjivo umiru nabadajući se na noževe, djeca koja umiru i naravno, duhovi. Na mnogo načina ovaj svjetionik opravdava naziv “Pakao nad paklom”, kako su ga nazvali.

Marko Pointu dobro poznaje svjetionike širom Francuske. Prije 13 godina, osnovao je Nacionalno udruženje za očuvanje svjetionika, sa namjerom da ih spasi od zaborava, a država mu je 2011. godine obezbijedila dozvolu da ode i renovira Tevenek. Cilj je bio da ga na kraju pretvori u umjetničko prebivalište.

Kao u zatvoru

Ove godine, da bi proslavio 140 godina od podizanja svjetionika i kako bi istakao njegov značaj, Mark je odlučio da će provesti 60 dana u izolaciji u njemu. Projekat se zove Svjetlo Teveneka i omogućen je zahvaljujući donacijama raznih ljudi.

Na pitanje kako se osjeća pred odlazak na dva mjeseca u svjetionik za koji ljudi govore da je uklet, Marko Pointu odgovara:

– Pripremam se već duže vreme. Plovio sam dosta, ali ovo će mi biti prvi duži period u svjetioniku. Provodio sam nekada duže periode na moru sa posadom, što je vjerovatno i teže jer ne misliš samo na sebe, već se brineš i za druge ljude.

Zašto bi tamo proveo 60 dana sam? Zar nije usamljenost i razlog zbog kojeg su svi čuvari svjetionika poludili?

– Pa o tome se i radi. Samoća je tradicija čuvara Teveneka. Između 1874. i 1910. godine, morali su da traže novog čuvara svake godine. Niko nije mogao da izdrži duže od dvanaest mjeseci. Ali to je bilo drugo vrijeme. Nisi mogao da komuniciraš sa ostatkom svijeta. Jedino sa pticama. Meni će biti mnogo lakše jer ću biti u kontaktu i sa medijima, ali i mojim udruženjem svo vrijeme.

 Da li je svjetionik opremljen za život

– Ne, uopšte. Nema namještaja, potpuno je napušten. Ponijeću sa sobom ponešto: krevet, sto, stolicu, hranu i nešto na čemu ću da pišem. Pretpostavljam da će u suštini biti kao da sam u zatvoru. Svjetionik radi automatski, tako da ništa neću morati da podešavam. Nema vode, električne energije, niti grijanja. Trebalo bi bogatstvo da se to mjesto sredi. Zato i pokušavamo da skupimo što više donacija od ljudi za ovaj projekat.

Ako upoznam duha….?

Da li se plašiš da nećeš izdržati 60 dana?

– Učinićemo sve što možemo da sve protekne kako treba. Svjestan sam da mogu da se suočim sa medicinskim, ali i psihičkim problemima. Ali ako se nešto dogodi, sve što treba da uradim jeste da nekoga nazovem i helikopter će biti tu za 15 minuta. Ljudi ne umiru na Teveneku kao što je naviknuto. U dobroj sam formi i ne bi trebalo da krene po zlu.

Zašto postoji toliko priča o Teveneku

– Prije nego što je postao svjetionik, Tevenek je bio rezidencija Ankou (personifikacija smrti u legendama Bretanje). Kada plovite ka Raz de Sejnu bez motora, morska struja će vas odvesti direktno u Tevenek. Tamo je preminulo mnogo mornara i tako je stečena ta reputacija. Kada je država izgradila svjetionik tamo, poslali su ljude da žive u samoći, što i nije bila dobra ideja. Oluje su podizale talase više od kuća i uništavale ih čak tri puta u sto godina. Na svu sreću, stvari su drugačije ovih dana.

 Da li vjeruješ u duhove

– Ne. Ali poštujem uvjerenja drugih ljudi tako da ne želim ništa da isključim kao mogućnost. Ali šta je uopšte duh? Da li je to neka lutajuća duša ili personifikacija samoće? Ko zna? U svakom slučaju, ako upoznam nekog duha, pokušaću da se uslikam sa njim.

(aura.ba)

Komentari

komentara