O OSJEĆAJU KRIVNJE…Razlikujemo li stvarnu od lažne krivnje?

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica ([email protected])

Stvarna krivnja je naš unutrašnji mehanizam, odnosno naša savjest, koja nam često ukazuje da nismo ispravno postupili. Najčešće, ova vrsta krivnje dolazi iz naših moralnih ubjeđenja, a osjećaj krivnje leži u korijenu mnogih poremećaja.

Neko jutro, na vijestima čuh kako je dječak pao sa četvrtog sprata i podlegao, a njegova majka je izvršila samoubistvo.

Mislim, kako je vjerovatno imala strašan osjećaj krivnje, kad je bila prinuđena dignuti ruku na sebe.

Osjećaj krivnje je snažan osjećaj, a ljudi se često osjećaju odgovornima za ono što se desilo i osjećaju kao da zaslužuju kaznu. Pored toga, ljudi mogu postati depresivni i nesposobni za svakodnevno normalno funkcionisanje.

Ipak nekada smo stvarno krivni za nešto što se desilo, a nekada ne možemo imati nikakav utjecaj na date okolnosti. Zato postoji lažna i stvarna krivnja.

Lažna krivnja predstavlja osjećaj odgovornosti za nešto u čemu nemamo nikakvog udjela. Za nešto za što nismo odgovorni. Takva krivnja često vodi do depresije, a ponekad čak i do samoubistva.

Zašto dolazi do ovog osjećanja?

Često, ovakvo osjećanje nosimo iz najranijih dana. Možda su nam roditelji bili strogi i kažnjavali nas zbog najmanjih sitnica, ili smo imali majku koja je izabrala ulogu žrtve. Takve osobe često prebaciju krivnju na druge ljude, a pogotovo to rade svojoj porodici:

„Ako se ponašaš tako i tako ja ću se razboliti.“ Ili: „Ovo mi se desilo zbog toga što si se ponašala tako i radila te i te stvari.“

Čak, roditelji mogu biti toliko sebični da kažu: „Ako se meni nešto desi, ti češ biti odgovoran!“

Ljudi koji  su preživjeli rat i koji su bili u ratu, te vidjeli svoje poginule saborce, često imaju tzv „krivnju preživjelog“.

Također, emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje znaju ostaviti  velike posljedice i težak osježaj krivnje.

Kako prevazići ovakvo osjećanje?

Najčešće, osoba nije u mogućnosti sama da se oslobodi svoje prošlosti koja je tjera da se osjeća tako. Najčešće je potreban psihoterapijski rad i prihvatanje onog što se zaista desilo.

Kada smo djeca, nismo  u mogućnosti učiniti ništa, jer nemamo nikavu moć. Ako smo imali ovakve posljedice iz djetinjstva, pravo rješenje je u oprostu. Dakle, treba da oprostimo osobama koje su nas povrijedile. To znači da ih puštamo od sebe, a sebe oslobađamo prošlosti, kako bismo mogli nastaviti živjeti u sadašnjosti. Jer, ljudi koji ne mogu oprostoti, zapravo su zarobljeni u prošlosti, a jedino vrijeme koje iamamo za život je sadašnjost.

Stvarna krivnja

Stvarna krivnja je naš unutrašnji mehanizam, odnosno naša savjest, koja nam često ukazuje da nismo ispravno postupili. Najčešće, ova vrsta krivnje dolazi iz naših moralnih ubjeđenja, a osjećaj krivnje leži u korijenu mnogih poremećaja.

Međutim, treba da znamo da bi svako od nas, kada bi imao mogućnost da se vrati u prošlost, što-šta promijenio u svom životu, ali, kao što znamo, nemoguće je.

Ako želite biti u miru sami sa sobom i ako ste učinili nekome nažao, tražite oprost i iskreno se pokajte. To znači da nećete više raditi takve stvari. Ako osoba ne želi da razgovara s vama, pošaljite joj pismo, a sami budite dosljedni i čuvajte svoj integritet. Ako ste ukrali, vratite ili platite, jer ništa nije vrijedno da vam oduzme miran san.

(aura.ba)

error: Content is protected !!