Nije život jedna žena i ko je kriv za ovakvo muško ponašanje?!

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica

Muškarci se ne bave pretjerano emocijama, iako su emotivni kao i žene. To nije zato što ih emocije ne zanimaju, već je više zbog toga što su tako naučeni. Čak i danas možemo čuti majku ili oca, koji govore svom sinu: „Hajde, ne plači! Nisi curica.“ Socijalno prihvatljivo muško ponašanje je ono u kojem on, muškarac, nije previše emotivan, praktičan je i drži se „muških tema“. Međutim, moj prošli članak o ostavljenima izazvao je veliki interes kod muškog čitateljstva, a desetine njih su mi pisali u inbox, želeći s nekim podijeliti svoju bol.

Iz svega onoga što su mi napisali, izdvaja se isti scenario. Muškarci puno teže zaboravljaju bivše u odnosu na to kako žene zaboravljaju svoje bivše, a iz razgovora s njima dolazim do odgovora na pitanje zašto je to tako:

Zato što su žene one koje ostavljaju.

Istraživanja kažu da većina muškaraca nikada neće napraviti prvi korak i prekinuti dugu vezu, odnosno brak. To je i objašnjenje zašto žene manje pate. Upravo iz razloga što već nedjeljama ili mjesecima planiraju prekid i svo to vrijeme pate, a kada je kraj konačan, lakše okreću novu stranu. Muškarci takav kraj doživljavaju porazno. Više je u pitanju ego i muški ponos, pa je ego često taj koji im ne dozvoljava da pokidaju lance koji ih vežu za iliziju prošlosti. Skoro cijeli muški ego svodi se na uspjeh koji imaju kod žena, pa kraj doživljavaju kao udarac na svoju muškost. Muškarci zauvijek pamte žene koje su ih povrijedile, upravo iz razloga jer je njihov ego, samopouzdanje i osjećaj vrijednosti jako vezan za njihovu ženu.

Žene podižu mušku vrijednost, a kada se desi situacja pa ih žene ostave, muškarci gube osjećaj vrijednosti. S druge strane, nisu naučeni da razgovaraju o svojim emocijama, pa njihova bol duže traje.
Muškarci su u poslovnim, sportskim ili emocinalnim situacijama naučeni da se bore, da pobijede, da, po bilo koju cijenu sačuvaju ono što je njihovo. Ako ne uspiju, posljedice se direktno odražavaju na njihovo samopoštovanje, sliku o sebi i sve ono što ih je društvo naučilo da smatraju vrijednostima jednog muškarca. Društvene norme su puno okrutnije prema muškarcima. Žene su naučene da pričaju kada imaju problema. Ženske suze su često znak iskrenosti i pouzdanosti, a o tome najviše svjedoči i naša najpoznatija balada Hasanaginica,a glavna akterica ove balade je, puštajući suzu, izdahnula nad kolijevkom svoga sina. I dok se feministice uporno bave pitanjem Hanaginičinog identiteta, o Hasanagi rijetko ko i da razmišlja.

A muškarci su istrenirani da budu privrženi članovi grupe, da prenose osjećaj pripadnosti, lojalnosti, ponosa i brige prema svojoj zajednici. Kada su u (van)bračnoj zajednici, muškarci imaju osjećaj vrijednosti, ispunili su obaveze koje imaju prema društvu, a to je ono što se smatra osnovnom vrijednošću u socijalnom etosu. Tako se formira identitet pojedinca koji oslikava njegovu pripadnost jednoj zajednici, a tako se dobija i status građanina jedne države. To osjećanje pripadnosti je individualno, a zavisi od nivoa njihove percepcije zajedništva. Tako se za dobrobit zajedništva od pojedinca očekuje da se odrekne i nekih svojih ličnih uvjerenja, želja i potreba kako bi pomogli u postizanju očuvanja zajednice. Zato muškarci rijetko preuzimaju inicijativu da napuste zajednicu, a kada su napušteni osjećaju da ne vrijede.

Ko je kriv?

Zar je važno ko je kriv, pjevaju Seve i Boris, ali u ovom slučaju, kada se govori o očuvanju identiteta, kriva je kultura. Naša kultura je, prije svega, kolektivistička, što znači da se kolektiv stavlja ispred pojedinca, a odanost privrženost i spremnost na ličnu žrtvu su osobine koje se najviše cijene. U ovoj kulturi nije poželjno da muškarac pokazuje svoje emocije, jer to može loše utjecati na ostale članove plemena.

Međutim, hoće li vam kolektiv pomoći, ako ste tužni? Neće, nažalost, jer bi se to smatralo izdajom, negdje na podsvjesnom nivou. A tuga je prirodan odgovor na emocionalni gubitak. Osim tuge, česta osjećanja su i krivnja i strah.

Ono što je važno jeste da nađete podršku. Okrenite se prijateljima, a svako od nas ima makar jednog prijatelja s kojim može podijeliti svoju bol. Muškarci ste, ali ipak je teško izdržati sve sam. I ne znate koliko ljudi žele pomoći u ovakvim situacijama, ali ne znaju kako. Dajte im priliku i recite kako se osjećate. Oprostite sebi zto što niste svemogući, a oprostite i partnerici koja vas je ostavila. Ne mučite se pitanjima ko je kriv. Možda niko od vas dvoje, možda oboje po malo. Dajte sebi vremena, odtugujte, otplačite, ali ne duže od šest mjeseci. Sve što je preko ovoga, zahtijeva drugačiji tretman i stručnu pomoć.

Na kraju, dobro Miroslav kaže: Nije život jedna žena, što si glavo zamišljena, još života ostalo je, natrag suze moje.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!