Nije joj se mozak “ugasio” dovoljno: PROBUDILA SE USRED OPERACIJE I GLEDALA KAKO JOJ REŽU STOMAK

Probudila se tačno prije nego što je hirurg zarezao u njen abdomen, ali na žalost, nije mogla signalizirati da nešto nije u redu
Donna Penner je jedna od onih koja ima nesreću da se sjeća. Radi toga danas sve kod nje može uzrokovati napad panike. Bila to kriva odjeća, to što je ostala zaključana u automobilu dok joj je kći u banci ili nešto treće.

Izvor napada panike jest medicinska procedura koji je imala prije desetak godina, nešto prije 45. rođendana. Imala je teška krvarenja i bolove tokom mjesečnice pa je njen liječnik predložio da se hirurški pogleda što ne valja.

Iz nepoznatih i do danas nejasnih razloga, opća anestezija nije djelovala. Probudila se tačno prije nego što je hirurg zarezao u njen abdomen. Na žalost, nije mogla signalizirati da nešto nije u redu.

Bila je nemoćna na operacijskom stolu, u neopisivoj agoniji, dok je hirurg “kopao” po njenom tijelu. Bila je uvjerena, piše BBC, kako je to način na koji će umrijeti, upravo tako, u užasnim bolovima na hirurškom stolu.

I dalje ima “dvije do tri noćne more svaku noć, a zbog toga što je na produženom bolovanju izgubila je finansijsku nezavisnost”.

“Ovo je doživotna kazna”, kaže žena čije je iskustvo zaista bilo ekstremno, no novi podaci pokazuju kako oko 5 posto ljudi iskusi buđenje na operacijskom stolu, a možda i mnogo više ali većina ih se, radi efekta amnezije, neće sjećati ničega o događaju.

Apsolutno je jasno da je anestezija medicinsko čudo. Još od doba starih Grka, liječnici i medicinari tražili su pametne načine kako da olakšaju bol medicinskih procedura. Alkohol, opijum i kukuta djeluju kao sedativi, ali nisu do kraja sigurni niti pouzdani.

Danas, anesteziolozi imaju širok rang što lijekova protiv bolova, što droga za smanjenje svjesnosti. Tačan “koktel”ovisiti će o partikularnim potrebama zahvata i pacijenta.
Utoliko je, piše BBC, anestezija jednako toliko umjetnost koliko je i nauka te u većini slučajeva fantastično funkcionira. Milioni ljudi se godišnje daju baciti u komu, i onda vratiti iz nje. Mnoge operacije koje spašavaju živote ne bi bile moguće da nema anestezije.

No, kao i kod svih medicinskih procedura, postoje faktori koji cijelu stvar mogu zakomplicirati. Neki ljudi imaju viši prag tolerancije, što znači da se njihov mozak ne “ugasi” dovoljno.

U nekim slučajevima, kao kod povreda s teškim krvarenjem, anesteziolog možda mora koristiti manju količinu anestetika radi dobrobiti pacijenta.

Neki pacijenti uspiju podići ruku ili čak progovoriti kako bi pokazali da anestetik ne radi prije no što hirurg podigne skalpel, ali ponekada je to nemoguće i rezultat toga je mali postotak svjesnih ljudi koji prođu svoju operaciju bez da mogu signalizirati da su pri svijesti.

Penner se prisjeća svoje nesreće koja je obilježila. Kaže kako je bila nervozna, ali već je primala generalnu anesteziju i nije bilo previše problema. Kod ove operacije je zaspala misleći “eto, kreće”.

I onda se probudila, iako nije otvorila oči. Čula je sestre kako pričaju oko nje i osjetila kako joj neko riba abdomen. Bila je uvjerena da je operacija gotova, i da je bila bezrazložno nervozna.

Tek kad je čula hirurga da traži skalpel postala je svjesna toga da operacija nije završila, nije još niti počela.

Sljedeće što je osjetila jest bol rezanja. Pokušala se sjesti ali nije mogla. Probala je plakati ali suze nisu išle.

To opisuje kao osjećaj nevjerovatne frustracije, kao da joj neko sjedi na prsima te joj ne dopušta da se pomakne.

Pokušala je i pomaknuti stopalo, u čemu je čak i uspjela ali medicinske sestre i liječnici, na njen užas, nisu to primijetili. Zato što je micala jezikom prerano su joj ukloniti tubu iz dušnika, te se drama nastavila jer nije mogla disati i tu je pala u nesvjest.

Kao vjernica, kaže da je osjetila prisutnost boga i imala izvantjelesno iskustvo. Tek kad su joj vratili dotok kisika počela se buditi u suzama, a do danas ju proganja osjećaj apsolutne bespomoćnosti.

“U svakom trenu mogu dobiti napad panike i teško mi je uopće gledati svakodnevni život koji se odvija pred mojim očima, bio moj ili tuđi. Zbog ovoga sam invalid za sva vremena”, kaže.

Anesthesia Awareness Registry pri sveučilištu Washington, u Seattleu, nude najdetaljnije analize brojeva o tome koliko je “budnih” pod anestezijom. Osnovana je 2007. godine, a do sada su sakupili više od 340 izvještaja – većinski iz sjeverne Amerike – i iako su povjerljivi neki su detalji ipak bili objavljeni.

Gotovo svi kažu kako su tokom opće anestezije čuli glasove, dok su im oči mahom bile zatvorene.

“Čuo sam muziku i pokušao sam shvatiti zašto je moj hirurg odabrao upravo to”, jedan je pacijent rekao za registar.

“Čuo sam niz glasova oko sebe, činilo se da paničare, govorili su da me gube”.

Više od 70 posto ih priča i o bolovima koje su osjećali.

“Osjetio sam ubod i trganje tkiva, a kad su “ušli unutra” bol je bila neopisiva”, kaže jedan pacijent.

Drugi je pak osjećao pilu i bušenje femura te vibracije diljem cijelog tijela.
“Bol kakva se ne može zamisliti”, kaže pacijent.

Mnogi pričaju o tome kako ih je užasavao osjećaj da ne dišu i da ne mogu disati, te da je to kao neka vrsta mučenja.

“Uhvati vas panika da zašto ste budni, a ne možete se micati, a onda još dođe i bol”, kaže jedan od pacijenata.

Ipak, statistika je na strani medicine i kaže kako su veće šanse da ćete umrijeti tokom operacije negoli se probuditi tokom nje.

Ima još jedan problem. Mnogi koji se probude se kasnije toga ne sjećaju, ili se prisjete tek kasnije. To je sada već filozofsko pitanje – ako se pacijent ne sjeća da je bio budan, ima li onda veze, je li bitno?

Određeni pokusi pokazuju kako jako velika količina pacijenata zapravo čuje i doživljava svijet tokom opće anestezije, samo se toga kasnije ne sjećaju. Isti rezultati pokazuju kako ti pacijenti naknadno ne boluju od PTSP-a što je znak da im memorija tog događaja – nikada ne izroni.

Ljekari sugerišu da prije operacije detaljno razgovarate sa svojim hirurgom, te da vas ne hvata panika, jer i to utječe na cjelokupno stanje organizma.

Ipak, o tom se fenomenu definitivno mora razgovarati, posebno jer jako puno ljekara ne želi slušati o lošim i traumatičnim iskustvima svojih pacijenata.

Penner, rođena Kanađanka, zato se danas bavi edukacijom i sve više progovara o svom iskustvu te nutka naučnike da istraže zašto se takvi slučajevi uopće događaju.

Komentari

komentara