NEOBIČNO PUTOVANJE REDOVA RIČIJA : Iskustvo bliske smrti i dlazak na “Onaj svijet”

U zimu 1943. godine, Džordž Riči je ležao bolestan od upale pluća u vojnoj bolnici u Teksasu, a onda su usljedili događaji između života i smrti…

Hladne decembarske noći, dok je Drugi svjetski rat još uveliko bjesnio, dvadesetogodišnji američki vojnik Džordž Riči, koji je upravo prošao vojnu obuku i imao za sutradan rezervisanu kartu u vozu za Ričmond u Virdžiniji, dospio je u bolnicu zbog visoke temperature. Konstatovana mu je teška upala pluća i određena terapija, ali je mladić, koji je toliko želio da studira medicinu, bio u veoma teškom stanju, na samoj ivici smrti.

Neočekivano, Džordž Riči je krenuo na čudesno putovanje, koje će ga omesti ne samo daleko od sumorne vojne bolnice, nego i u neistraženo i tajanstveno područje koje leži između svijeta živih i mrtvih, o kakvom do tada nije imao predstavu.

– Prvo sam čuo jedno „klik“ a onda je počelo zujanje. Ono se nastavljalo i postajalo sve glasnije. Zujanje je bilo u mojoj glavi i osjećao sam kao da su mi noge od gume. Postajale su sve mekše i savitljivije kako se zujanje pojačavalo. Sjeo sam na krevet i zapitao se koliko je sati? Pogledao sam prema noćnom stoliću, ali časovnika nije bilo. U stvari, gdje je moja odjeća? U panici sam skočio sa kreveta, ali moje uniforme nije bilo na stolici. Okrenuo sam se i sledio – neko je ležao u mom krevetu – počinje opis neobičnog iskustva bliske smrti Džordž Riči.

 

Nevidljiv

Mladi vojnik pomislio je da se uspavao i da će zakasniti na voz. U žurbi je istrčao u hodnik i pokušao da privuče pažnju jednog narednika koji mu je dolazio u susret, da bi ga upitao gdje da nađe svoju odjeću. Ali, on je prošao pored njega kao da ga ne vidi.

Džordž je tada odlučio da preuzme stvar u svoje ruke i ustremio se kroz hodnik prema izlazu iz bolnice, na čijem kraju su bila pokretna metalna vrata. Iznenada, shvatio je da leti kroz vazduh  brže nego što je ikada putovao do svog željenog odredišta. Kada se konačno zaustavio, vojnik Riči sa čuđenjem je zaključio da se nalazi u Ričmondu, u koji je stigao „stotinu puta brže nego bilo koji voz“. Iako je i dalje bio u bolničkoj pidžami, prišao je jednom čovjeku na ulici i postavio mu pitanje gdje se nalazi, ali na njegovo ogorčenje, on se ponašao kao da ga ne primjećuje. Ono što se zatim dogodilo, potpuno ga je šokiralo.

Revoltiran ignorisanjem od strane nepoznatog, Džordž je ispružio lijevu ruku u namjeri da čovjeka uhvati za rame i natjera ga da ga pogleda, ali na njegovo zaprepaštenje ruka mu je samo skliznula kroz strančevo tijelo. Tada je Džordž shvatio da je mrtav!

– Odjednom sam se sjetio mladog čovjeka kojeg sam vidio u svom krevetu u bolničkoj sobi. Šta ako sam to bio… ja? Ili na bilo koji način materijalni, čvrsti dio mene od kojeg sam se na neobjašnjiv način odvojio? Šta ako je tijelo koje sam ostavio u Teksasu bilo moje? I ako jeste, kako bih mu se ponovo mogao vratiti? – postavljao je sebi nebrojena pitanja.

Još nije stigao ni da sve te misli sabere i formuliše, a već je ponovo bio u teksaškoj bolnici, očajnički tragajući za svojim fizičkim tijelom. Zagledao je lica zaspalih vojnika, i na kraju došao do tijela prekrivenog plahtom. Ispod njega je virila ruka sa prstenom od oniksa na srednjem prstu, i Džordž je shvatio da posmatra svoj leš!

Biće od svjetla

– Ali, ja nisam mrtav! Kako bih mogao biti mrtav, a budan sam? Soba je iznenada postala mnogo svjetlija i ispred mene se pojavilo „biće od svjetla“. Pred očima su mi se smjenjivali svi događaji iz mog života, sve što mi se ikada dogodilo, brzo i istovremeno, kao da se sve dešava u isto vrijeme. „Svjetlo“ mi je uputilo samo jedno pitanje: „Šta si uradio sa svojim životom?“ Nisam to shvatio kao da me osuđuje. Ovo Biće, za koje sam pretpostavio da je Isus, razlikovalo se od religioznih predstava koje sam imao o njemu. Ono što je zračilo iz njega bila je neograničena ljubav, ljubav veća nego što bih ikada mogao zamisliti. Znao je sve o meni, svaku nisku, sebičnu misao i djelo od dana kada sam se rodio – a prihvatao me je i volio jednako – opisao je svoj susret sa Bićem od svjetla Džordž Riči.

Zajedno sa njim, Riči se našao visoko iznad zemlje, krećući se prema udaljenom, sićušnom izvoru svjetla. Udaljeno svjelucanje pretvorilo se u veliki grad prema kojem su se spuštali. Vladao je polumrak, kao da još nije potpuno svanulo. Vidio je dim iz fabričkih dimnjaka, okean i mnoštvo ljudi na ulicama, ali isto tako ih je vidio i unutar fabrika i kancelarija. Svako od njih je bio zabavljen nekim  poslom, ali Džordž je sa užasom zaključio da nijedan od njih ne primjećuje onog drugog.

  • Poput mene, ustvari, oni su bili mrtvi! – zaključio je mladi vojnik, a onda upitao:

– Zbog čega su oni tako žalosni? Zašto stalno govore ljudima koji ih ne mogu čuti?

Iz Svjetlosti pored njega došla mu je misao:

– Oni su samoubice, prikovani su za svaku posljedicu svog čina.

Neobično putovanje Džordža Ričija nastavilo se, ali ovoga puta u svjetlije predjele i gradove koje su nastanjivali ljudi koji kao da su boravili u nekom studijskom centru i bavili se naučnim disciplinama.

Drugačija dimenzija

– Prvo mi je pokazao područje pakla, ispunjeno bićima uhvaćenim u neki oblik samopažnje. Iznenada smo, izgleda, ušli u jednu sasvim drugačiju dimenziju, gotovo drugu vrstu postojanja. Nakon galame u gradovima u ratu i vrištećih glasova, ovdje je vladao sveprožimajući mir.

Kada smo ušli u jednu od zgrada, atmosfera je bila slična nekom ogromnom studijskom centru i svako kraj koga smo prošli u širokim halama i na zavojitim stepenicama izgledao je zahvaćen aktivnošću koja mu je zaokupljala svu pažnju; među njima se nije izmjenjivalo mnogo riječi a ipak nisam osjetio nikakvo neprijateljstvo između ovih bića. U nekoliko soba osobe s kapama su bile nadvijene nad zamršene karte i dijagrame ili su sjedale za komandama komlikovanih aparata koji su svjetlucali – opisao je svoj doživljaj Riči.

U drugoj zgradi u ovom „području misli“, kako ga je nazvao, Džordž je po sopstvenim tvrdnjama prisustvovao komponovanju i izvođenju muzike prema kojoj je Bah bio tek početnik! Zatim su se našli u biblioteci koja je bila veća od čitavog Univerziteta u Ričmondu – od poda do tavanice sve je bilo ispunjeno dokumentima na pergamentu, glini, koži, metalu i papiru.

  • Ovdje su sakupljene važne knjige svemira – opet je telepatski dobio objašnjenje.

Prošli su kroz park čiji je mir djelovao iscjeliteljski i ušli u zgradu punu neobičnih mašina, a onda posjetili ogromne laboratorije.

Napustili su i ovo područje, i kroz prazninu stigli do sjajnog, naizgled beskrajno velikog grada u kojem je svjetlo, izgleda, isijavalo iz samih zidova i ulica, ali i bića koja su se kretala u njemu. Samo nakratko je mogao da posmatra ovo savršenstvo, a onda su ubrzano krenuli dalje, da bi se odjednom zatvorili zidovi oko njih i Riči je prepoznao svoju bolničku sobu. Razočaran povratkom, molio je Biće od svjetla da ga ne ostavlja, ali mu je ono naložilo da se vrati u zemaljski život.

  • Pomisao da sam odvojen od njega bila je više nego što sam mogao da podnesem. Dok sam ga dozivao, osjetio sam da mi svijest izmiče. Duh mi se počeo magliti… Moje grlo je gorjelo i bio sam zgnječen težinom u grudima. Otvorio sam oči, ali nešto je bilo ispred mog lica. Pipkajući, pokušavao sam da pronađem šta je to što me pokriva. Osjećao sam strašnu glavobolju. Preda mnom je bila medicinska sestra.
  • Dobro je da ste opet s nama – rekla je i nastavila:

– Za trenutak smo mislili da nećete uspjeti, da ćete umrijeti!

Mladi vojnik postao je kasnije poznati psihijatar čije je iskustvo bliske smrti predstavljalo ključni momenat i prekretnicu u pristupu proučavanja ovog fenomena, koji je za medicinu do tada bio potpuni tabu. Njegovi opisi područja koja je posjetio u svom vantjelesnom obliku ostavljali su snažan utisak na studente, a jedan od njih bio je i budući doktor Rejmond Mudi. Njegova knjiga „Život poslije života“, u kojoj je iznio ne samo iskustvo svog starijeg kolege, doktora Ričija, nego i mnogih drugih ljudi, oko stotinu i pedeset njih koji su se odvažili da ispričaju o onome što su doživjeli dok su se nalazili između života i smrti, odjeknula je kao senzacija i podstakla niz drugih naučnika da se ozbiljno posvete ovoj tematici.

Doktor Riči bio je dvadeset godina na visokim funkcijama  na Univerzitetu u Ričmondu, zatim je obavljao privatnu psihijatrijsku praksu u Šarlotesvilu u Virdžiniji, da bi se 1983. preselio u Aniston u Alabami gdje je u Regionalnom medicinskom centru bio šef Odjeljenja za psihijatriju. Tri godine kasnije vratio se u Ričmond i do penzionisanja, 1992. godine, obavljao privatnu praksu. Knjigu „Povratak iz sutra“ napisao je uz pomoć Elizabet Šeril. Umro je 29. oktobra 2007. godine.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!