Neobična životna priča Mome Momčila Veličkovića iz Istočnog Sarajeva: NAKON DVA MOŽDANA UDARA BIO SAM MRTVAC, A DANAS SAM KAO MOMAK!

 Prošle godine 27. jula imao sam moždani udar, i to dva u nepuna 24 sata. Znam kada sam se probudio u bolnici Kasindo da mi je bila oduzeta lijeva strana; ni rukom, ni nogom nisam mogao mrdnuti, sve mrtvo.Samo sam kolutao očima i gledao u prazno. Liječili su me u Kasindolu, Banja Luci, Rogatici, a onda je spas stigao u biljnim terapijama Denisa Jurišića

 

Prilikom susreta sa Momom Momčilom Veličkovićem, koji je rodom iz okoline Leskovca (Srbija), znali smo jedino da nam u posjetu dolazi osoba koja je preživjela dva moždana udara, da su ljekari digli ruke od njega, ali da se posljednjih mjeseci uspješno opravlja. Osmijeh mu ne silazi s lica, pokretima ruku kao da pokušava da dočara svaku svoju riječ i još više da je „cementira“ kod sagovornika.

  • Ja ti mlataram rukama, jer sam poželio. Skoro godinu dana nisam mogao pomjeriti lijevu ruku i nogu, sve mi bilo mrtvo – pokušava, šaleći se na svoj račun, da nas uvede u veoma bolnu i tmurnu svoju životnu priču.

  Pokop uspomena

Rođen je prije 55 godina u okolini Leskovca. Ubrzo su mu se roditelji razveli, on živio s majkom, a čeznuo za ocem. Nije dočekao da bar jednom u životu njih dvoje zajedno kao njegovi roditelji sjednu i iskažu brigu i ljubav prema svome sinu. U kratkom roku, prije petnaestak godina oboje su umrli, a on ostao željan roditeljske ljubavi.

Bježeći od staza bolnih uspomena, nakon što je pokopao najbliže, odlučio je da pokopa i staze svoga djetinjstva i mladosti. U 2009. godine se preselio u Bosnu i počeo raditi kao sezonski radnik. Radio je po Bijeljini, Tuzli, Sarajevu, a onda se silom teških životnih prilika našao na ulici.

Smješten je u Kolektivni centar u Istočnom Sarajevu. Tu je imao krov nad glavom i redovnu ishranu, a za „deblji novčanik“ se snalazio radeći po građevinama sezonski ili pijacama, najčešće na Stupu kod gazda Lutve, koji će ga kasnije, spasiti teških muka.

  • Prošle godine 27. jula imao sam moždani udar, i to dva u nepuna 24 sata. Znam kada sam se probudio u bolnici Kasindo da mi je bila oduzeta lijeva strana; ni rukom, ni nogom nisam mogao mrdnuti, sve mrtvo. Nisam mogao ni pričati, samo sam kolutao očima i gledao u prazno. Liječili su me 40 dana, ali nije bilo pomaka. Samo što me nisu proglasili mrtvacem, ali su bili sigurni da Sveti Marko dolazi po mene tih dana – priča Momo.

Kako Sveti Marko nije dolazio, a naš Momo i dalje samo vegetirao, u Istočnom Sarajevu su se sjetili Centra za rehabilitaciju „Zotović“ u Banja Luci. I tamo je ostao 40 dana, a odatle su ga smjestili u rogatički Starački dom, gdje ostaje 40 dana.

  • I dalje sam bio nepokretan, nisam mogao govoriti. Onda me odatle prebace u Istočno Sarajevo, Centar za socijalni rad mi obezbijedio jednu prostoriju. Valjda su mislili da će mi tu doći Sveti Marko!

  Još da oženim Spomenku

Sudbina se pobrinula da o Mominoj nesreći i bolesti sazna Lutvo, njegov gazda sa Stupa. Posjeti ga u Istočnom Sarajevu, a onda nazove Denisa Jurišića i zamoli ga da pripremi biljnu terapiju za Momu.

  • Bilo je to u maju ove godine. Pripremio sam terapiju za oporavak poslije moždanog udara i kapi i za reumatska oboljenja – priča Denis, dodajući da je Momu upozorio da ne odbacuje terapiju koju su mu propisali ljekari.

  • Uzimao sam uporedo Denisove kapi i doktorske lijekove. Sve mi je to pomagala moja Spomenka, koju možda i oženim. Upoznali smo se kao beskućnici, ali je jako pačljiva prema meni. Ona brine o mojoj terapiji. I eto, malo po malo, ja se pridigoh. Pričam, ne umaram se, snaga u lijevu ruku i nogu se vratila. Šaku otvaram i zatvaram bez problema, ne daj ti Bože da nekoga nokautiram. Toliko imam snage u ovoj šaci da bih ga sastavio sa zemljom- presretan je Momo Veličković.

 

Ispričao nam je kako je nadavno otišao i do doktora u Kasindolu. Oni ga gledaju, ne vjeruju da je to Momo.

  • A ja ih štipnem i kažem: „Dobro ste vidjeli. Ja sam Momo Veličković. Evo me zdrav i prav!

Nakon svega saznajemo da je slijedeći Momin korak ženidba. Dva puta se do sada ženio, ali ni sa jednom nije imao sreće.

Treća sreća! Upoznao sam Spomenku, od milja je zovem Spoma. Baš je volim i ako bude htjela da se uda oženiću je. Vas ću pozvati na svadbu – kazao nam je na kraju Momo.

 

Komentari

komentara