Neobičan slučaj sestara Džun i Dženifer Gibons: Nerazdvojne od početka, na kraju je jedna morala da umre!

Osim komuniciranja na tajnom jeziku, sestre su bile kao i sve druge djevojčice njihovog doba. Igrale su se lutkama, ali su te igre često bile neobične, pa čak i morbidne. Svaka lutka je imala svoje ime i sve su se prezivale Gibons, zatim datum rođenja i datum smrti, kao i zapis od čega su bolovale i umrle. Džun i Dženifer su imale i svoje tajne rituale, pa su odlučivale koja će se prva probuditi ujutro, koja će prva udahnuti vazduh ili uraditi nešto što druga nije smjela

Priča o bliznakinjama Džun i Dženifer Gibons neobična je koliko i tragična. Pakt kojeg su sklopile još u djetinjstvu nalagao je da se u potpunosti isključe iz ostatka svijeta i komuniciraju isključivo jedna sa drugom i to jezikom koji su samo one razumjele.

Bio je to odnos koji ih je doveo na rub očaja. Sa jednakim žarom su se istovremenmo voljele i mrzile, što je na kraju uzrokovalo njihovu neizbježnu propast. Jedna od njih je morala umrijeti kako bi druga imala normalan život.

 Tamnopute sestrice u rasističkom društvu

Rođene 11. aprila 1963.g., u Barbadosu kao bebe tamnoputih  posljeratnih izbjeglica, sestre su od najranijeg doba naučile u kakvom okrutnom svijetu će morati odrastati. Roditelji Glorija i Obri već su imali kćerke Gretu, Rosi i sina Dejvida kada su se preselili u Englesku koja je u to doba bila posebno bila zloglasna po rasističkim netrepeljivostima. Porodica se 1974., skrasila u Harverfordvestu u Velsu, a djevojčice su ubrzo nakon toga krenule u školu.

Jedino što su bliznakinje imale zajedničko sa ovim gradićem je da su bile tihe i mirne. Bile su jedine tamnopute djevojčice u gradu i svakodnevni odlazak u školu za njih je značio novu dozu maltretiranja od okoline. Traumatična iskustva u školi dovela su to toga da se sestre počnu povlačiti u sebe i odbijati da komuniciraju sa bilo kim osim međusobno. Bio je to jezik kojeg su samo one razumjele, kombinacija brzo izgovorenih riječi kojama su jednu drugu nadopunjavale ili čak govorile u isto vrijeme. Kasnije je utvrđeno da se radi o mješavini jednog dijalekta sa Barbadosa i engleskog jezika, a jedina koja je donekle mogla da odgonetne o čemu govore je bila njihova mlađa sestra Rozi koja im je služila kao „prevodilac“ u rijetkim razgovorima sa roditeljima.

Osim komuniciranja na tajnom jeziku, sestre su bile kao i sve druge djevojčice njigovog doba. Igrale su se lutkama, ali su te igre često bile neobične, pa čak i morbidne. Svaka lutka je imala svoje ime i sve su se prezivale Gibons, zatim datum rođenja i datum smrti, kao i zapis od čega su bolovale i umrle. Džun i Dženifer su imale is voje tajne rituale, pa su odlučivale koja će se prva probuditi ujutro, koja će prva udahnuti vazduh ili uraditi nešto što druga nije smjela.

 

Tanka linija između ljubavi i mržnje

Početkom 1976. g., škola je organizovala rutinsku vakcinaciju učenika protiv tuberkuloze, koja nije prošla bez incidenta. Dan je obilježio njihovo čudno ponašanje i katatonično stanje prilikom vakcinisanja. Zbog ovog incidenta i odbijanja da komuniciraju sa vanjskim svijetom, Džun i Dženifer su dospjele u ruke terapeutkinje En Triharn, ali njene terapije nisu dale željene rezultate. U pokušaju da im iz glave izbiju misao da su jedna drugoj neophodne kako bi normalno funkcionisale, psiholozi su odlučili da urade najgoru moguću stvar – da ih razdvoje.

Dženifer je ostala u centru za specijalno obrazovanje Istgejt, a Džun je u martu 1978.g., prebačena u ustanovu 50 kilometara dalje. Naravno, ova odluka je imala kontraefekat, i bliznakinje su postale katatonične i još više povučene, pa su psiholozi odlučili da se Džun vrati u Istgejt kako bi bila sa sestrom. Kada su imale 16 godina završile su sa školovanjem i poslate su kući gdje su se još više zatvorile u sebe, a na površinu je ubrzo isplivala tamna strana njihove ličnosti.

Dane su provodile zatvorene u kući, često odbijajući hranu koja im je ostavljana ispred vrata. Izbijale su žestoke svađe i tuče, nakon čeka su plakale i zaklinjale se da nikada više neće povrijediti jedna drugu. Ipak, svađe su postajale sve teže pa su u nekoliko navrata pokušale da ubiju jedna drugu – Džun je Dženifer skoro udavila kablom od radija, a Dženifer je Džun jedne prilike bacila sa mosta!

 Na putu prema dole

Izolovane od ostatka svijeta, sestre su vrijeme ubijale pisanjem dnevnika čije su stranice otkrile koliko je njihova veza zapravo neobična i naizgled otrovna. Džun je u svom pisala: „Niko ne pati toliko kao ja. Moja sestra je sjena koja mi krade sunčeve zrake. Ona je moj jedini mučitelj i izvor nesreće.“

„Postale smo zakleti neprijatelji u svakom pogledu. Osjećale smo iritirajuće smrtonosne zrake koje su izbijele iz naših tijela, paleći kožu jedna drugoj. Da li mogu da pobjegnem od vlastite sjenke, da li je to moguće ili ne? Bez svoje sjenke, da li ći umrijeti, biti slobodna ili ostavljena da umrem?“, pisala je Dženifer. Sestre su odlučile da se počnu baviti pisanjem novela i željele su da postanu slavne književnice. Njihove priče su bile mračne, i Džun je supjela da objavi jedno manje djelo pod nazivom „Ovisnik od Pepsi kole“, koja je opisivala život jednog tinejdžera koji se našao u ljubavnoj aferi sa svojom profesoricom, da bi kasnije završio u popravnom domu gdje ga je seksualno zlostavljao čuvar.

U svijet alkohola i droge ulaze 1981.g, ubrzo nakon što im je propao san o pisanju knjiga. Sitne krađe i provale, ubrzo su prerasle u podmetanje požara a u tokom požara u Tehničkom koledžu u Pembruku zatečene su na licu mjesta i uhapšene. Zatvorene su u bolnici za mentalno oboljele u Berkširu, a ćelije su dijelie sa okorjelim i mentalno oboljenim kriminalcima. Osoblje ih je razdvojilo u dva krila, i tako su protekle narednih 12 godina. Njihovo čudno ponašanje se nastavilo, tako kada bi osoblje jednu bliznakinju zatekli u neobičnoj pozi, u istoj pozi bi nalazili i drugu sestru. Kada bi jedna odbijala hranu, i druga bi gladovala i slično.

 Kroz život će ići samo jedna

U proljeće 1993.g. , priča o neobičnim bliznakinjama došla je do londonske reporterke Mardžori Valas koja je posjetila sestre i jedina iz vanjskog svijeta koja je uspjela da im se približi i sprijatelji. U razgovoru sa bliznakinjama, Mardžori je zaključila da sestre osjećaju da moraju da raskinu svoju neobičnu vezu kako bi bile slobodne i imale kakve-takve šanse za normalan život. Znale su da će to biti moguće samo ukoliko jedna od njih umre.

U martu te godine, uz pomoć Valasove, sestre su trebale biti prebačene u Kozvel kliniku sa minimalnim obezbjeđenjem. Par dana pred preseljenje, Džun je Valasovoj mirnim glasom rekla: „Ja ću umrijeti. Tako smo odlučile. „ Tokom prebacivanja u novu kliniku, Dženifer se osjećala loše, mrmljala je nerazumljive riječi. Glavu je položila na sestrino krilo i izdahnula dok su joj oči još bile otvorene. Posljednje riječi su joj bile „Poslije toliko vremena, konačno smo slobodne.“ Autopsija nije pokazale nikakve sumnjive supstance u njenom tijelu, i zaključeno je da je Dženifer umrla uslijed „akutnog miokarditisa“.

Kada je saznala za tragični događaj, Valasova je posjetila Džun koja je bila potpuno mirna. „Konačno sam slobodna. Dženifer je dala svoj život za mene. Ja moram nastaviti da živim za obje“ – kazala je Džun. Godinu dana kasnije, Džun je sa klinike puštena potpuno izliječena. Živi u Haverfordvestu u blizini roditelja i vodi normalan život. Kako je 2000. g., rekla novinaru Njujorkera, nema potrebu da piše jer sada može sa svima da komunicira. Jedino žali što nikada nije zasnovala porodicu što joj je najveća želja. Redovno obilazi grob svoje sestre, na kojem su ugravirani njeni stihovi:

„Jednom nas je bilo dvoje, nas dvije smo činile jedno. Više nismo dvije. Kroz život će ići samo jedna. Počivaj u miru.“

Dženifer Gibons

 

Komentari

komentara