NEDŽAD SALKOVIĆ, JEDINI NARODNJAK SA TITOVIM ORDENOM ZA BRATSTVO I JEDINSTVO SA ZLATNIM VIJENCEM

 Poslije Danice Obrenić, snimio je najveći broj arhivskih snimaka za Radio Beograd. Prema neslužbenoj statistici, to je pjevač sa najviše festivalskih nagrada na prostorima bivše Jugoslavije.

 Za mnoge poklonike narodne muzike i dobre pjesme uopće tuzlanska legenda Nedžad Salković će ostati zapamćen po interpretacijama velikih, sada već historijskih pjesama poput: „Ah ljubav, ljubav“, „Smeđe su joj kose po plećima pale“, „Ne klepeći nanulama“, „Jesen u vrtu mom“ „Kad se smiješ mila kćeri“, „Voljeni grade moj“, „Sve je samo varka, samo pusti snovi“, „Hajde druže da pjevamo“, „Moj sokole“, „Ašiklija“…, te preko 200 sevdalinki. Od davne 1958. godine, kada je prvi put zapjevao u rodnoj Tuzli, uspinjao se krivudavim estradnim putevima i postao legenda za života.

                            Krojač Hamdo

Kako je u Zadru šezdesetih godina prošlog vijeka pohađao školu rezervnih oficira, prkeomandovan je kao vodnik stažista u Beograd. Tamo se družio sa svojim Tuzlakom Zdravkom Novakom, u to vrijeme studentom Akademije primijenjenih umjetnosti. Novak je svirao u džez orkestru Miodraga Todorovića Krnjevca; vrsnog muzičara i pedagoga, koji je tada imao i zabavni i narodni orkestar.

„Zdravko me je jednom prilikom odveo do Krnjevca. On je bio oduševljen mojim talentom i glasovnim kvalitetima. Odveo me je do Radio Beograda. U maju 1962. godine, pred čuvenim Carevcem, prošao sam  audiciju i za Radio Beograd napravio prvi snimak pjesme „Gonđe ružo u zelenom sadu“ – sjeća se svojih početaka popularni Tuzlak.

Od tada pa sve do danas, više od 50 godina, nizale su se ploče, festivali, turneje, arhivski snimci, nagrade, ordeni… u dosadašnjoj karijeri Nedžad je snimio stotinjak singl ploča i albuma, imao je 11 festivalskih nastupa na „Ilidži“ i 10 na „Beogradskom saboru“, osvojio preko 30 nagrada. Smatra se da je Salković zapravo estradna zvijezda sa najvećim brojem festivalskih nagrada i priznanja koje su mu dodijeljivali revijalni časopisi, RTV kuće, udruženja estradnih radnika, diskografi… Uz sve to Nedžad je jedini estradni umjetnik iz bivše Jugoslavije koji je odlikovan Ordenom za bratstvo i jedinstvo sa zlatnim vijencem.

„Od svih tih priznanja, najdraže su mi nagrade za interpretaciju i „mistera“. Nije bila mala stvar kada te kolege pjevači proglase najboljim interpretatorom, a publika za najljepšeg i najelegantnijeg pjevača – reći će danas Nedžad, koji je svaku svoju pjesmu snimio nakon prvog pokušaja.

„ Nije bilo popravnog. Nije bilo potrebno. Moje su prve nterpretacije bile najbolje i najsavršenije.

Blistavih vremena iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka Nedžad se sjeća i po tome što se u tadašnjoj Jugoslaviji teško moglo nabaviti elegantno i moderno odijelo za scenu. A on je robovao eleganciji.

„Spašavao me je tuzlanski krojač, rahmetli Hamdo Gulamović. On mi je krojio festivalska odijela, u kojima sam redovno bio biran za najelegantnijeg pjevača. Za života, u Hamdinoj radnji čitav jedan zid je bio izlijepljen mojim slikama i novinskim člancima o mojim pobjedama za „mistera“. Kolege su me od milja zvale „teča“.

On se, kaže nikada nije pokajao niti je zažalio što je skoro 90 posto njegove karijere bilo vezano za Beograd. Uz Safeta Isovića i Silvanu Armenulić, tamo je bio najcjenjeniji i najomiljeniji.

“Safet je nešto stariji od mene. Obojica smo odsjedali u hotelu „Slavija“. Kad sam ja tamo počinjao, sjećam se, kad bih ga sreo u hotelu „Slavija“, kao da sam vidio Titu.

                           Nedžadovi imenjaci

Njegove pjesme su se danonoćno vrtjele na radio stanicama. Cune Gojković, koji je pedantno vodio evidenciju o pjevačkoj zastupljenosti u radio programima, izračunao je da je Nedžad dnevno pjevao po 22 pjesme u programima tadašnjih radio stanica.

Imao je Nedžad i svoje klubove obožavalaca. Nije bilo većeg grada u bivšoj državi, a da nije djelovao njegov klub. Dnevno mu je dolazilo po stotinu pisama. Zbog njega su tuzlanski poštari pripremali posebne ruksake za poštu, a roditelji svojim sinovima davali ime Nedžad.

“Jako je puno mojih imenjaka i danas po Srbiji. Poznajem jednog Nedžada Petrovića, pa onda Stojanovića, Markovića… Njihove majke su im davale moje ime i molile Boga da im sinovi budu lijepi i slavni kao ja.

Ponosan je što ga popularnost nikada nije opila i što nikada nije narušila njegovo porodično gnijezdo. Njegov život nisu nikada obilježavali skandali. Sa Suprugom Fikretom podigao je dvije, danas uspješne kćerke, poudao ih, dobio unučad.

“Nikad nisam razmišljao o napuštanju Tuzle – reći će.

Iako vrijeme čini svoje, čini se da njegova karijera ne gubi na sjaju. Naprotiv! On i dalje snima, nastupa, putuje. Ne posustaje ni u šezdesetim godinama svoga života. za očekivati je da će pjesme biti još.

                        Nedžadova baština

 Nedžadove interpretacije sevdalinki „Na hastalu gori svijeća“, „Karala me stara mati“, „Kolika je Jahorina planina“, „Ne klepeći nanulama“, „Zaplakala šećer Đula“… smatraju se antologijskim. Zanimljivo je da je pjesme „Karala me stara mati“ i „I ja imam slatko lane, curu garavu“ naučio od svojih Tuzlaka i snimio za arhive sarajevskog i beogradskog radija, a kasnije i na ploče.

 “Nekada je bio veoma popularan tuzlanski pjevač Rešad Bešlagić. Od njega sam presnimio „U kafani sjedim pijem“, a pjesmu „I ja imam slatko lane, curu garavu“ naučio sam od mojih rođaka Alje i Mehe Mutavelića. Sevdalinku „Karala me stara mati“pjevao mi je Mustafa Gluhić, a „Na hastalu gori svijeća“ naučio sam od Hamića. On je pjevao uz saz.

           Petominutni aplauzi

 Skoro dvije decenije Nedžad Salković je bio glavna zvijezda na velikim domaćim i inozemnim turnejama koje je organizirala tadašnja Beogradska estrada. Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić su čak insistirali da nastupaju sa njim. Kada bi ga najavili dešavalo se da aplauzi traju i po pet minuta. U tim trenucima Nedžad bi na sceni diskretno prilazio Radojki Živković i zamolio je: „Gospođo, hoćete li početi svirati…?“ A, ona bi odgovarala:

 „Je li vidiš koliko te vole. Pusti, neka aplaudiraju.

Nedžad Salković decenijama je uspješno sarađivao sa Radojkom i Tinetom Živković

 Inače, u Nedžadovoj karijeri i srcu posebno mjesto zauzimali su Radojka i Tine živković. Za njega su oni i danas velikani.

 

Banjalučka mrlja

 

Iako je njegov životopis gotovo bespirjekoran, Nedžad Salković je postao i meta aktuelnih političkih podmetanja po nacionalnoj liniji u BiH. Prije desetak godina čelni ljudi banjalučkog Centra za dokumentaciju ratnih zločina nad Srbima u BiH su objavili spisak zločinaca nad stradalim Srbima u Tuzli.

 

Kao čovjek, kojem su plemenitost, humanost i ljudovanje oduvijek bili jača karakterna strana, Nedžad je ovu banjalučku mrlju i podvalu teško podnio. Veoma brzo je sve i obrisano i zataškano.

 

U Banja Luci je bilo čak i sječe političkih glava zbog ovoga. Tada mnogi nisu znali da je Nedžad Salković zet Nikoli Špiriću. Njegova sestra se još šezdesetih godina prošlog vijeka udala za Špirića, cijelo ratno vrijeme je bila uz brata i porodicu u Tuzli.

 

„Ljudi su prepoznali laž i to mi je najveća satisfakcija“ – kaže Nedžad Salković.  (Ekrem MILIĆ/aura.ba)

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentara