NASTAVAK PRIČE O KAKANJSKIM PRIKAZAMA U KUĆI SULJE I SAKIBE ČELEBIĆ: RUNDAVA PRIKAZA JE KRALA STVARI PO KUĆI

Ono – rundavo, isto medvjed, očito se dobro zabavljalo dok je krilo stvari po kući, šminku Sakibine kćerke, mobitel, a posebna je priča kako se Suljo proveo sa kaišom iz radnih pantalona

Više od 20 godina se ukućani Sulje Čelebića u ulici Tičići, koja vodi prema istoimenoj banji, pune strahom od prikaze u liku omanjeg crnog medvjeda, za koju njegova druga supruga kaže da „ima runđave šape“. Strašio ih je i danju i noću, na hiljadu i jedan način, lupom, hodanjem po tavanu, kuckanjem, otvaranjem i zatvaranjem vrata, dahtanjem iznad njihovih tijela, skidanjem jorgana pod koji bi se skrivali u navali straha…

No, to što njih dvoje trpe nije ništa spram onoga što je doživljavala Sakibina kćerka iz prvog braka, koja bi povremeno dolazila iz Kaknja da noći kod majke i očuha. Sakiba ne želi da joj se ime pominje u novinama, jer je mlada i ne bi da joj time kvari budućnost.

Povezani sadržaj: UKLETE KUĆE I PUT U DONJEM KAKNJU: ČELEBIĆE NAPADA PRIKAZA U LIKU MALOG MEDVJEDA!

„Posebno je nju napadalo. Znala je da se u ovoj kući prikazuje, ali dolazila bi i pokrivala se jorganom po glavi da je ne vidi. A ono bi joj svuklo jorgan, vuklo je za noge sa kauča. To isto je radilo i Sulji, ali on je nas dvije potvarao da smo to uradile i jedva smo ga ubijedile da nismo. Jednu veče napadne na nju pri svjetlu. Ja ga ne vidim a ona vidi. Kaže da je u liku manjeg medvjeda, crno i runđavo.

Ova, uprkos svemu što je doživjela, stamena žena kaže da joj je njen muž pričao kako se u ovoj kući prikazivalo i ranije, „dok je žena bila živa“. Ali još prije kod njegovog oca, koji je imao dvije kuće ćerpičare na brdu iznad njihove. Nije svako tada imao televizor pa se išlo na sijelo gledati filmove. Kada bi se vraćali sa sijela vide prikazu pretvara se u psa, pa u čovjeka, pa opet u psa koji se vere po grožđu.

 „Imao moj svekar mnogo djece i muške i ženske, ali ih je jednu noć, čim je pao akšam sve istjerao iz kuće. Bila im u familiji jedna dobra žena, koja je svašta znala, i rekla im je da ispod njihove kuće ima jedan mezar, u njemu je Dobri ukopan, pa kaže, hodate priko njega, bihuzurite ga…

 Suljo se, valjda, još od djetinjstva privikao na to i nije želio da se miješa ni u naš razgovor. Svo vrijeme je proveo u šupi radeći da mu vrijeme prođe. Ispratio je našu ekipu a da nije ni upitao zašto smo došli u njegovu kuću. A Sakiba… ona samo ponavlja:

“Skoro sam poludila. Pitala sam uz ramazan našeg Nihad-efendiju šta bi to moglo biti. Kaže da nije šejtan ili kakav grob ispod kuće i da učim šta znam… onaj šejh iz Dobrinje kod Visokog uzeo mi je 50 maraka a ništa mi nije pomoglo. Ko bi htio da to uradi od sevapa, spasio bi me velikog belaja.

                     Žena u katu sa kozijim nogama

 Jedna večer je za Sakibinu kćerku bila posebno šokantna, i ona je tada postala svjesna da su u pitanju prikaze:

 „Kada se to veče vraćala iz Kaknja vidjela je na cesti između kuće i škole ženu u zelenom katu i nanulama kako poji bijelu kozu na velikoj vodi nasred ceste, a te vode nikad prije nije tu bilo. Naumpalo joj da joj se prikazalo pa je proučila Bismilu, a i znala je da ne valja noću preko vode preći bez Bismile. Kada je završila, žena se okrenu, nasmija se i nestade je. Istu veče u 11 sati sa Suljom je stajala na ćošku kuće dok sam otišla u vanjski WC, jer nisam smjela sama izaći van, i čujem je kako govori: „Ma, eno je, Suljo, ista ona žena koju sam maloprije vidila, kravu drži, ma kako je, bolan, ne vidiš?!“

 A je poletim da je vidim, ali je ne vidim. Jedanast tačno. Ode, kaže putem i sve gleda gore u nas. Mi ti u kuću, uči, uči…. sve troje. Sjedili smo i nismo smjeli nikoga ni vikat. Drugu noć, ona opet otišla u Kakanj. Kad se vraćala, opet ide putem, kad crna žena, kozije noge, bucmasta, pletenica spletena, u katu stoji, smrkla se, kaže, na nju, ništa joj nije rekla. Kad je unišla u kuću bila je žuta ko limun. Kad je otišla u banju da se opere, na rukama je ugledala sve crne linije ko od kandži.

                     Igra skrivanja kaiša

Ono – rundavo, isto medvjed, očito se dobro zabavljalo dok je krilo stvari po kući, šminku Sakibine kćerke, mobitel, a posebna je priča kako se Suljo proveo sa kaišom iz radnih pantalona. Kada se vratio sa džume, u radnim pantalonama koje je ostavio na kauču nije našao kaiš. Optužio je ženu i pastorku da su ga one negdje ostavile.

 „Ma nismo, živ bio“, razuvjeravala ga je Sakiba.

 Pala je i veče a kaiša ni od korova. Sakibina kćerka je primijetila kako „ono“ opet dolazi uz stepenice. Suljo je ležao na kauču i žmirukao, kad će pastorka:

 „Suljo, znam đe ti je kaiš. Jednu čizmu je natakao na nogu a iz druge viri kaiš. Eto ti ga, hoće i iz ovih sad pantola da ti izvuče kaiš! Suljo, hoće da te povuče za noge! Daj mi bluzu da ga gađam, mama! Sad ću ga udarit!

 Pobježe ono u sobu i ode dolje na prozor, a ona ništa za sebe ne zna, pođe očima kolutat, ne može više ni progovorit. Sutra dan kad smo pogledali u moju čizmu, nađosmo kaiš smotan u kolut – veli Sakiba prisjećajući se da ja kaiš znao kriti i u kukuruzno brašno i u haljine na gomili. (aura.ba/E.H)

Sakiba Čelebić (aura/arhiva)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!