NAPAD NEVIDLJIVOG ČOVJEKA: Niko ga nije vidio, a ostavljao je krv i otiske zuba iza sebe

U podne, 10. maja 1951. godine ulice filipinskog glavnog grada Manile bile su pune prolaznika, jer su službenici u to vrijeme izlazili na pauzu za ručak. Usred najveće gužve, na aveniji Rizal, jedna mlada tamnoputa djevojka dozivala je u pomoć, mašući rukama kao da se od nekog brani. Prolaznici su začuđeno zastajkivali, a onda odlazili dalje, jer pored mlade žene nije bilo nikoga, ona kao da se branila od nevidljivog napadača.

I dalje je zapomagala na sav glas: „Pomozite mi molim vas. Zar ne vidite da me hoće ubiti!“ Ljudi su samo odmahivali glavom, i vjerojatno zaključivali da se radi o psihički poremećenoj osobi u trenucima živčanog napada. Tada je djevojka, kao da je na trenutak uspjela da se otrgne nečijim rukama, potrčala kroz gomilu, a onda užasno vrisnula:“On me je ugrizao!“

Na blijedoj i napola onesviještenoj ženi prolaznici su zaista ugledali jasne tragove zuba na koži i ranu iz koje je tekla krv. Tog trenutka uslijedili su novi ugrizi, a jedan od promatrača, uvjeren da je djevojka histerična, predložio je da je odvede u policijsku stanicu. Putem do stanice Filipinka se još tri puta bolno trzala, a novi tragovi zuba pojavljivali su se na različitim dijelovima njenog tijela.

Kada je stigla do policije, i ruke i noge bile su joj krvave. Hitno je stigao liječnik i počeo ispitivati djevojku. Saznao je da se zove Klarita Viljanova, da ima 18 godina, da živi sa tetkom i da odnedavno radi kao bolničarka. Pregledavajući rane, liječnik je slušao njenu priču kako se iznenada, niotkuda, pojavio neki strašan čovjek, bacio se na nju dok se oblačila i ugrizao je na nekoliko mjesta. Pokušala se spasiti istrčavanjem a ulicu, ali on ju je i tamo slijedio. Sada već siguran da je pred njim bolesna osoba, liječnik je ipak, tobože zainteresiran, upitao Klaritu kako je izgledao taj čovjek. „Bio je mali, užasan, velikih očiju. Imao je na sebi nešto kao pelerinu i ogromne bijele zube“.

Još kada je čovjek koji je dopratio Klaritu u policijsku stanicu izjavio da nije vidio nikakvog napadača, doktor je dežurnom policajcu u pola glasa objasnio da je djevojka epileptičarka i da je u trenucima napada sama sebe izgrizla. Iskusni policajac, navikao da zapaža detalje, samo je zavrtio glavom i pokazao na vrat Klarite i upitao ga kako je mogla samu sebe ugristi za vrat i leđa?

Dok je sada i liječnik zbunjen i zaprepašten šutio, pred njihovim očima djevojka je zavrištala i činila pokrete kao da se otima vičući da je čudovište ponovno tu i da je opet napada. Liječnik joj je pritrčao u namjeri da je spriječi da sama sebe povrijedi, ali je ugledao nove još vlažne ugrize na njenim obrazima i ramenu. Pozvao je još jednog liječnika, pa su odlučili da Klaritu prebace u bolnicu, a policajac je o svemu obavijestio gradonačelnika Manile Arsenija Laskona.

Dok ju je četvrt sata kasnije vozilo hitne pomoći nosila u bolnicu, nesretna djevojka još se borila protiv nevidljivog napadača. U posebnoj sobi psihijatrijskog odjeljenja prizor se ponovio još nekoliko puta, čak i u prisustvu doktora, gradonačelnika i nadbiskupa Manile. Doktorila Marijana Lara uputila je na hitnu analizu tragove sline koji su ostali oko mjesta ugriza, a ona je pokazala ne samo da ne pripada Klariti, nego uopće nije ni ljudskog niti bilo kakvog poznatog porijekla.

Slučaj mlade Filipinke jedan je od najbolje dokumentiranih jer ga je objavila sva filipinska štampa, kao i brojne intervjue sa doktoricom Marijanom Lara. Klarita Viljanova do večeri kobnog 10. maja već potpuno se smirila, a doktorica je morala konstatirati da djevojka ne pati ni od kakvih psihičkih smetnji. Ostala je u bolnici dok joj rane nisu zarasle, a poslije toga nikada više nije susrela nevidljivog napadača.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!