Nakon pokopa u mezar, Đilin muž dolazio svako veče u njenu sobu

Muž Đule B. iz Velike Kladuše poslije pokopa u kabur dolazio svako veče u njenu sobu, te u strahu za sebe i malu djecu povjerila se svekrvi koja joj je dala savjet da na četiri strane kuće stavi po glogovu šibu, a nakon toga povampireni muž nije više dolazio

Narodna vjerovanja i običaji pratili su sve važnije tokove života: rođenja djeteta i rođendane (imendane), svadbe, udaje i ženidbe, vrijeme sjetvi i žetvi, radosti i tuge, sreće i nesreće… Pominju se i tumače pojave mitskih bića, prikaza (utvara), vampira (lempira ili vukozlačina), vidovnjaka (zduhača, zduha ili stuha), dobrih i zlih džinova i inih nadnaravnih bića kroz raznovrsna tumačenja o vradžbinama, sihirima, salijevanju strahe (strave), bajanju… Smrt je neizbježna tema narodnih vjerovanja. “Ko bježi od nje, trči za njom” – kaže se. Po nekim vjerovanjima smrt na selu najavljivala je ptica “plača” ili “plačo”, koja kad bi sletila na prozor nečije kuće, neko će u njoj umrijeti, dok je u gradskim kućama smrt najavljivao “kudret – sahat”, čije kucanje bi se čulo iz zida.

Broj “40”

Broj 40 prati cijeli čovjekov život. U prvih četrdeset dana od začeća Bog propiše djetetu njegovu sudbinu – kako i dokle će živjeti. Međutim, kako se dalje navodi u narodnom vjerovanju “ni Bogu nije lahko stvoriti čovjeka zbog pojedinih dijelova tijela.” Zato je grijeh rugati se nečijem nosu pošto ga je, po predaji, “Bog najteže napravio.”  Najvrijednije što čovjek ima na sebi svakako su oči i među najtežim grijehovima se zaklinjati u njih. Bosanskokrajiško predanje veli da se ženi u trenutku poroda odvoje sve kosti osim onih u bradi, pa je ona u narednih četrdeset dana u periodu obnavljanja.

Drugo predanje iz srednje Bosne kazuje “da dijete neće da izađe iz majčine utrobe sve dok od meleka ne dobije svetu potvrdu da neće umrijeti i da će ostati besmrtno. Meleci mu tu potvrdu daju, ali istrgnu mu je iz ručica u trenutku dok izlazi iz utrobe van. Upravo tada ono zaplače shvativši kako je prevareno.

Dokle god ne može govoriti, dijete se u narodu smatra melekom, pošto ne zna reći ništa ružno i pogrdno. Međutim, i poslije progovaranja meleci štite i čuvaju dijete, sve do puberteta, odnosno menstruacije.

Melek smrti Azrail, onaj koji po vjerovanju “čupa dušu”, česta je tema u predajama o smrti od koje se ne može pobjeći kada otkuca suđena “smrtna minuta”. U Cazinskoj krajini i danas se može čuti priča kako je neki čovjek, znajući dan i sat svoje smrti, odlučio pobjeći od meleka Azraila i tako izbjeći smrt.

Brzo je istrčao iz kuće i skočivši na svog konja dao petama vjetra. Jašući preko puteva i livada pošao je ka brdima želeći se u njima sakriti. No, u jednom trenutku nepažnje konj se sunovrati u provaliju i čovjek poginu zajedno sa njim.” Ni umrijeti nije lahko pošto, po predaji, duša je omotana oko svakog zgloba 99 puta i teško se odvaja od tijela. Čim izleti iz njega, ona ne odlazi na drugi svijet, već neko vrijeme kruži oko mrtvaca posmatrajući članove familije kako plaču. Kako je oslobođena tijela duša je lišena i ljudskih emocija, pa sve to posmatra sa čuđenjem. Nekad se po priči naroda zadrži dan, nekad dva, a potom odleprša.

No, zna se desiti da posmatra svoju sahranu i vidjevši kako zatrpavaju tijelo, naglo uleti u njega želeći na taj način vratiti se u svijet živih. Tijelo na tren oživi i udari glavom od daske (naslone). To je presudan momenat kada duša shvati da mora otići. Naravno, ima i drugih tumačenja prikladnijih i bliskijih iskrenim vjernicima.

Vidovnjaci i iscjelitelji

Vidovnjaci (zduhači, zduhe ili stuhe) su po narodnom vjerovanju osobe rođene u košuljici, te samim time su i vidovite. Oni koji se rode u bijeloj košuljici smatraju se dobrim, dok oni koji su rođeni u crvenoj rade samo zlo. Vidovnjaci pored proricanja posjeduju i moć liječenja, te su neki od njih važili u prošlosti kao veliki iscjelitelji.

Kod katolika u BiH vidovnjak ili zduhač naziva se vjedogonja (lovac vještica) i smatra se da on ide za vilama i zna više od drugih. Najveći zduhač među bh. katolicima je bio Mato Glušac (1781-1877.) iz gatačkog sela Korita, a među bh. muslimanima Mahmud-paša Bušatlija i Suljo Aganović iz Foče. O Sulji je ostalo zapisano:

  • Pošto je k njemu grdan svijet navalio, njega su, za vrijeme Prvog svjetskog rata, Austrijanci zatvorili. Po povratku iz tamnice, on je svoj dar vidovitosti izgubio.

Vjerovanje u zduhače ili vidovnjake, najviše se javlja u srednjoj Bosni, te u cijeloj Hercegovini, dok se u Cazinskoj krajini rijetko pominju. Međutim, navodi se vjerovanje u “stuhe”, koje se smatraju zlim duhovima sličnim “lampirima” (vampirima) zbog svog izgleda kao “ mršave, blijede i ispijene spodobe”. I danas se, u običnom razgovoru, među Krajišnicima, i ne samo Krajišnicima, može čuti komentar o nekom ko je fizički propao da liči na stuhu.

Mrtvaci koji hodaju

Vampiri (vukozlačine, lampiri) su mrtvaci “koji se dižu iz svojih grobova i vode strašan noćni život.” Nalaze se na samotnim mjestima, mezarjima, potocima i raskršćima. Ima više razloga zašto se neko povampiri (polampiri), a najpoznatiji je onaj “ako mejita preskoči mačka.” Zato se kućna mačka obavezno i danas zatvara negdje dok ne prođe dženaza.

Drugi razlozi nastanka vampira jesu incesti i drugi teški grijesi zbog kojih duša nejma kud na onaj svijet. Ljudi koji se povampire uzimaju oblik pune mješine, te ulaze u kuću svoje rodbine ili nečiju drugu i budu u njima dok prvi horozi ne zapjevaju.

Takav slučaj desio se prije četiri decenije u Velikoj Kladuši izvjesnoj Đuli B., kada joj je u bolesti muž umro, vrlo mlad. Iza njega je ostala sama sa troje male djece i svekrvom u kući. Po njenom kazivanju, on je poslije pokopa, nakon nekoliko dana, dolazio svako veče u njenu sobu. Vidjela ga je, ali nikada nije pričala šta se događalo prilikom tih susreta.

U strahu povjerila se svekrvi koja joj je dala savjet da na četiri strane kuće stavi po glogovu šibu. Poslije toga povampireni muž nije više dolazio.

Lampir Meho

Najpoznatiji vampir u Bosni bio je i ostao Lampir Meho, porijeklom iz Glamoča, no predaja o njemu seže i van granica BiH, sve do Karlovca. Pored njega drugi jako poznat bosanski vampir, svakako je, Pajo Tomić iz Vlasenice. Zanimljivo je reći da se u narodu i dalje koristi riječ “lapiti” to jest ugrabiti, oteti a koja očito ima svoje porijeklo u nazivu lampir, lampijer ili lapir, što opet upućuje na način djelovanja ovog mitskog bića.

(Mustafa SMAJLOVIĆ/arhiv Aure)

 

Komentari

komentara