Na granici nemogućeg ili mogućeg? NEČASTIVA STRINA NOĆU PLAŠILA SUPRUŽNIKE IZ LESKOVCA

Dejan je iz čista mira počeo mlatarati rukama po zraku. Izgledalo je kao da se bori s nekim nevidljivim bićem. Kašljao je, hroptao i gušio se vičući: “Bježite od mene, ne davite me.”

Pišući nedavno tekst za Auru “Postoje li duhovi” sjetila sam se jedne svoje klijentice iz Maribora. Gospođa Ivanka i njen muž su porijeklom iz Srbije, no tamo godinama odlaze samo za vrijeme odmora. U vrijeme kada se događaj koji ću vam prepričati desio, Ivanka je imala 32, a njen muž Dejan 29 godina. Ona je upravo ušla u osmi mjesec trudnoće. Ja se u to vrijeme nisam poznavala s  njom.

Bilo je ljeto, a Ivanka je s Dejanom došla u Leskovac na nekoliko dana. Naveče, pričala mi je Ivanka dugo godina poslije, Dejan je iz čista mira počeo mlatarati rukama po zraku. Izgledalo je kao da se bori s nekim nevidljivim bićem.

– Kašljao je, hroptao i gušio se vičući: “Bježite od mene, ne davite me.” Potrajalo je nekoliko minuta, a meni se činilo kao vječnost. Čak sam mislila da se Dejan šali, ali on se zbilja gušio. Oko vrata se vidio otisak nečijih ruku – pričala je Ivanka.

 Požutjela fotografija iz albuma

Ivanka je u panici potražila oca koji je radio u bolnici. Vozeći sto na sat, dejana su prebacili do hitne pomoći, izbezumljeni scenama kojima su nazočili, a koje su nalikovale na neki egzorcistički film. Osam kilometara koliko je iznosila razdaljina od njihove kuće do hitne – činilo se dugim osam sati.

A putem do hitne, Dejan se u intervalima gušio, buncao, ponavljao iste riječi.

– Ovo nije dobro, dobio je injekciju za smirenje koja ne djeluje. Ovo je za psihijatrije. Jeste li ga vodili nekud sa strane – pitao je glavni dežurni ljekar usplahirenu suprugu.

– Kuda sa strane? – pitala je Ivanka drhtavim glasom.

Dani koji su uslijedili, bili su vrlo stresni za ovaj bračni par. Dejan je bio smiren, duhom odsutan. Buljio je svo vrijeme u jednu nevidljivu tačku na zidu i povremenobi upitao suprugu da li i ona vidi neku ženu na prozoru kako im maše.

Ivankin odgovor uvijek je bio isti – ne, ona nije ništa vidjela.

– Kako je ne vidiš! To je tvoja strina! Evo ti se obraća, kaže da ti je puno zla u životu nanijela, moli te za oprost – zavrištao je jedno veče suprug na mene.

Ivanka je bila sleđena od šoka. Njene strine nije među živima bilo već 15 godina. Zbog mučnih sjećanja na tu ženu, mužu je nikad nije pomenula.

Drhtavim rukama, Ivanka je pronašla kod oca neki stari album sa fotografijama. Tutnula ga je mužu u ruke i zamolila da pogleda sve fotografije te joj kaže ako i na jednoj ugleda ženu s prozora.

 Bijela golubica na prozoru

Dejan je iz prve prstom pokazao na fotografiju – jedinu sačuvanu fotografiju Ivankine strine. Dok je Dejan upirao prstom u požutjelu fotografiju, oko Ivanke se soba okretala. Strina joj je nanosila zlo sve do svoje smrti. Pred smrt, zvala je Ivanku, moleći za oprost. Nije ga dobila.

Godinama poslije, Ivanka je postala moj klijent, i ispričala mi ovu priču. Duh njene strine proganjao ih je rjeđe, ali i dalje je bio tu. Poruke s onog svijeta zaista postoje, a ja sam u tarotu vidjela da se Ivankina strina zbilja pokajala. rekla sam Ivanki da smogne snage i oprosti joj. Samo će tako i ona i njen suprug zadobiti prijeko potrebni mir.

Ivanka me poslušala, iako teškog srca. Prestala je u srcu gajiti mržnju prema pokojnoj ženi. Iste noći, na prozor joj je doletjela bijela golubica, a strina se nikad više nije prikazala ni ivanki ni njenom mužu.

 

(aura.ba)

 

Komentari

komentara