MUSTAFA SMAJLOVIĆ – IN MEMORIAM: ZA NAŠ MAGAZIN NAPISAO JE PREKO 200 BH RAZGLEDNICA !

Zahvaljujući novinarstvu obišao je svijet. Putujući, uvjerio se kako je bolje jednom vidjeti okom, nego hiljadu puta nešto čuti ili pročitati. Ostali su iza njega putopisi iz Malezije, sa Tajlanda, Turske, Bliskog istoka, Afrike, Evrope… Ostale su stotine najljepših Musinih priča o ljepotama BiH, legendama, ljudovanju, običajima. Ponekad nam se čini da je svoje najljepše priče poklanjao upravo „Auri“.

 

 

Mustafa je sa zadovoljstvom pisao i za BH PČELAR

Na sarajevskom mezarju Vlakovo, u ponedjeljak, 27. maja ove godine ukopan je Mustafa Smajlović, bosanskohercegovački posac, pjesnik, književni kritičar i publicista. Prerano nas je napustio, sa nepunih 66 godina. Srce ga je izdalo 22. maja u Sarajevu.

Na posljednjem ispraćaju našeg stalnog saradnika, slušajući govornika nad njegovim odrom, komentarisali smo to kako bi bilo najbolje da svako od nas, za svaki slučaj, sam napiše oproštajni govor kako se oni koji se od nas budu opraštali nebi mučili da kažu bilo šta, ne znajući kako smo koračali ovom životnom stazom i kakav smo to trag ostavili iza sebe.

Poštenje, skromnost, plemenitost

Hod po životnoj stazi nerijetko je za Mustafu Smajlovića bio težak. No, on nikada nije prestao da korača. Krasila ga je skromnost, drugarstvo, iskrenost, dobrota, požrtvovanost prema  porodici, prijateljima, saradnicima…

Druge nikada nije opterećavao sa problemima koje je imao. Naprotiv, svima je otvarao vrata svog srca, svoje duše i nesebično nudio pomoć koja je oko njega širila dobre vibracije koje su pokazivale kako, uistinu, čovjek može biti čovjek, ljudina u svakom pogledu. Bio je istinski rasadnik ideja. Prihvatao se svakog posla. Bio je dobar novinar, pisac, književni kritičar, publicista.

Bosanskohercegovačka književna i novinarska scena, prijatelji i poznanici, svi oni kojima je on svojim sugestijama, savjetima, recenzijama… pomogao da naprave prve novinarske i književne korake izgubili su istinskog prijatelja, saradnika, nekoga sa kim su lakše savladavali ovozemaljske prepreke.

Tokom njegovog života mnogi nisu znali kakva je on ljudina i veličina bio, koliko su vrijedna djela koja je, toplinom svoje duše, ispisivao po bijeloj hartiji. Nadati se da će, u vremenu pred nama, biti onih koji neće dozvoliti da te vrijednosti padnu u zaborav i da će se bar neka od književnih nagrada, kojima si se on i sam kitio za svog života, zvati njegovim imenom.

Mnogima od prijatelja grijao je srca i bistrio misli. Prosto ih je tjerao da iz sebe izbace ono što su stvarali i to stvaralaštvo prepuste sudu javnosti. Bio je primjer za poštenje, za skromnost i odanost. Mnogi će, u vremenu pred nama, svjedočiti o njegovim vrijednostima, drugarstvu, optimizmu, vedrini i zajedničkom radovanju kad  bi se bilo čiji rukopis od kolega pojavio iz štampe i bivao promovisan.

Zahvaljujući novinarstvu obišao je Svijet. Putujući, uvjerio se kako je bolje jednom vidjeti okom, nego hiljadu puta nešto čuti ili pročitati. Ostali su iza njega putopisi iz Malezije, sa Tajlanda, Turske, Bliskog istoka, Afrike, Evrope… Ostale su stotine najljepših Musinih priča o ljepotama BiH, legendama, ljudovanju, običajima. Ponekad nam se čini da je svoje najljepše prilče poklanjao upravo „Auri“.

Pripadao je onima koji su bili uvjereni, kako novinar piscu nije ništa uzeo što mu nije i dao.  Ponekad mu se činilo kako ih ima dvojica. Jedan koji se isključivo bavi novinarstvom, a drugi isključivo književnošću.

Uvijek je sa radošću govorio o svojim Lasicama kod Višegrada u kojim je 1953. godine rođen, te o svojoj višegradskoj stazi na kojoj je, još kao osnovac, počeo da piše, o  svojoj prvoj zbirci pjesama u kojoj  je, kao sedamnaestogodišnjak, štampao svoje radove nagrađene po različitim literarnim konkursima, o knjigama „Djetinjstvo u brdima“  i „Najljepši stihovi“,  te svom, kako je govorio, pravom književnom opususatkanom od knjiga pripovijedaka: „Sehara“, „Žena sa slikarevog platna“,  „Ćuprija pod vodom“, „Čovjek iz sna“, „Potop“…

 Ostao bez svojih knjiga

Rijetki su, kao on, koji su uspjevali napraviti dobar spoj novinarstva i književnosti.

Radeći u novinarstvu napisao je prikaze za više od 400 knjiga. U više od 150 njih potpisan je kao urednikili recenzent. Neumorno je pomagao onima koji su htjeli da žive životom književnika. Pripadao je rijetkim recenzentima koji su revnosno iščitavali djelo za koje je  pisao recenzije. Važio je  za pisca koji kod sebe nije imao ni jednu svoju knjigu. Za svakog književnika u sličnoj situaciji to je dobro. Značilo je to da se te knjige čitaju i da ih ljudi traže.

U šali je znao reći kako su se neki od njegovih kolega  „ubijali“ sa pričama o potražnji za njihovim knjigama, a kod kuće su ih držali u paketima.

Pamtimo, također, njegovu uzrečicu o dobrim knjigama. Onima koji su ga „davili“  pričama o ljepoti svog stvaralaštva imao je običaj reći da kad hoće nešto lijepo da pročita – sjedne za sto i to sam napiše.

Kao rijetko ko, svojim perom baratao je tako dobro da je čitaoca, prosto, plijenio ljepotom i bogatstvom svog kazivanja. Njegove priče pune su života, onih svakodnevnih situacija u kojima se prepoznjemo, ali istovremeno pune obrta tako da jedva čekamo da stignemo do kraja neke od njih da vidimo čime nas je to planirao iznenaditi.

Pisati pripovjedke zahtjevan je posao. Međutim, on se nije plašio izazova. Njegova upornost slična je upornosti Merzuka Torohana, junaka njegove priče „Put pod vodom“ koji je sve podredio tome da sa puta ukloni ogromnu stijenu koja je, svojevremeno, došla glave njegovom ocu i njegovom djedu.

U svakoj priči tražio je nešto novo, neku nit koja će zaintrigirati čitaoca i ne dopusti mu da  njegovo  kazivanje ostavi za kasnije čitanje. Kao njegov „Kopač bunara“ i on je, ponekad, tražio vodu i tamo gdje je nema.Tražo i nalazio  je.

Našao je i zadovoljstvo kao Ahmed Huruz nakon obavljenog posla u priči „Kamen međaš“, a potom ponovo kretao u svoj bajkoviti svijet, da piše i čara, jer,  jednostavno, on nije imao mira da sjedi skrštenih ruku. I kada je šetao, i kada je ljudovao sa prijateljima rađale su se nove priče koje su ga uzimale pod svoje ko  „Šejtansko kolo“  ili  „Nezarasle rane“, „Otrovnica“, „Usnula ljepotica“ ko  „Čovjeka iz sna“.

Grijeh

Ko je, uistinu, bio Musa Mustafa Smajlović najbolje ilustruju dijelovi njegove pripovjetke „Grijeh“ u kojoj kao da odslikava sebe te kaže:

“..ja sam se poput travke otimao olujama, savijao se i uspravljao pod ovim nebom bosanskim, u kome se oblaci žešće sudaraju nego drugdje, u kome i munje drugačije sijevaju i gromovi drugačije grme.”

“Griješio sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smio čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledao sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka… Uzmicao sam od onih koji su me gurali. Čekao sam da me prođu oni koji su bili laki u sjenci tuđih leđa. Sklanjao sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisao sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi…

Glas opomene nisam slušao, a taj glas Meleka je kazivao ovo: Grijeh je povrijediti i sebe! Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, već tačno u minutu kada su se u meni poklapale kazaljke srca i razuma.”

“Moj dobitak je moja spoznaja da sam dijelio. Takvo zadovoljstvo je moje umiranje.”

 

(E. Muračević/aura.ba)

Komentari

komentara