Mirsada (33) iz Doboja: Majku je u grob odvela magija, a meni su iz Austrije stizali paketi „pomoći“ puni nevolja

Sa magijom, njenim djelovanjem i uzrocima, Mirsada se srela još u djetinjstvu. Imala je samo devet godina kad je majci pravila društvo u mrklim noćima, pogodnim za izvršenje kojekakvih obreda. Pod velom tmine dvije bi siluete, jedna veća, a druga znatno manja, tražile mlado drvo pod koje bi zakopale hodžine zapise.

– E sad će biti dobro – slušala bi Mirsada majku dok bi joj pomagala da iskopa rupu dovoljno duboku da kakva životinja ne bi iskopala smotuljke papirića.

Ona je svojim malim prstićima rovila, a onda vraćala zemlju preko papirića. Mislila je da time pomaže majci koja je često pobolijevala. Nakon tih rituala, redovno bi joj bivalo bolje.

Mirsada je danas tridesettrogodišnja žena. Njene majke odavno na ovom svijetu nema. Čvrsto vjeruje da ju je u grob prijevremeno odvela magija. Istim je stopama trebala poći i Mirsada. Evo njene ispovijesti…

– Nije mi trebalo dugo da shvatim da mojoj majci ti smotuljci ne pomažu. No, nisam je nikad odbila. Redovno bih joj pravila društvo. Kad je zanemogla, umjesto nje sam obilazila hodže i druge vidovnjake. Umjesto nje sam prskala kuću i dvorište naučenom vodom, zakopavala papiriće pod zemlju…

– Jedne je prilike preovladala dječija radoznalost. Razmotala sam jedan od tih smotuljaka, želeći vidjeti šta to tamo tako tajno piše. Drhtavim sam ručicama razlagala sloj po sloj papira. Unutra nije bilo ničega. Samo prazna hartija. Bacila sam je u smeće, a majci rekla da sam je uredno zakopala u susjedov vrt. Zahvalila se rekavši da već osjeća poboljšanje.

– Od tad sam redovno bacala u smeće majčine hamajlije i kojekakve zapise, a ona bi govorila da joj je bolje. Kad je umrla, krivila sam sebe, misleći da bi možda ostala živa da sam nastavila tražiti mlada stabla pod koja bih kopala njene „lijekove“.

– Osjećaj krivice izjedao me svih proteklih godina. I sama sam na kraju počela posjećivati vidovnjake. Prvo psihologe i psihijatre, a onda sve redom. Često bih sanjala majku, a onda jutra dočekivala budna i uznemirena. Mučila me insomnija, neka čudna zebnja u grudima, strah od ljudi. Moje je stanje sve više nalikovalo majčinom, da sam se na kraju zaista zabrinula. Znala sam i noć dočekati lijući suze na njenom grobu.

– S majčinom smrću, ostala sam bez jedinog oslonca u životu. Godine su prolazile, a ja se nisam navikla na samoću. Bila sam bez posla, muža, djece. Sama i uplašena, osuđena na poneki dinar koji bi mi tetka poslala iz Austrije. Nažalost, sudbina mi je namijenila da i tu austrijsku pomoć dajem vidovnjacima, umjesto za hranu.

– Više gladna nego sita, zakucala sam i na vrata vidovite Rabije. Bila je jedna od rijetkih koju još nisam bila posjetila. A sve me nešto vuklo da proživim majčinu sudbinu, da hodam, tražim, lutam, od vidovnjaka do vidovnjaka.

– Tvoja je potraga okončana. Ti si još od djetinjstva posredstvom majke bila u doticaju sa sihirima. Prenijelo se na tebe. Pomoći ću ti i skinuti prokletstvo sa tebe, ali mi moraš obećati da ćeš prekinuti svaki kontakt s ženskom osobom koja ti iz inostranstva šalje pomoć. Ona ti daje kap pomoći, a more nevolja. I prestaćeš odlaziti na groblje noću, tamo ti nije mjesto. Zna se vrijeme kad se gdje ide – upozorila me Rabija.

– Ispričala mi je još dosta toga. Pristala sam na njene rituale i prekinula svaki kontakt sa tetkom iz Austrije. Ispostavilo se da je ona sve te godine bila krivac za majčinu i moju propast. Izjedala je ljubomora jer je moja majka bila ljubimica u roditelja. Zbog toga nam je u paketima pomoći slala stradanje i nevolje. U grob je otjerala moju majku, a umalo i mene. Prekinuvši kontakte s njom, a okrenuvši se Rabiji, za mene je počelo novo razdoblje. Povukla se sva negativnost iz mog života. Zaposlila sam se, zaljubila. Ljubav mi je i uzvraćena. Tetka se javlja, zbunjena je što sam je izbacila iz svog života. Ja joj ništa ne govorim…Nemam se vremena njom baviti, sad kad mi sve u životu ide kao podmazano. Zdravlje, posao, ljubav…