Aura Magazin za zdraviji život, kulturu življenja, alternativnu medicinu i sudbine
On se ne sjeća nikakvih detalja dok je bio u fazi kliničke smrti, osim slika svogha brata Kemala koji je veoma mlad preselio na Onaj svijet, te majke koja ga je čekala u Švedskoj da dođe po nju i preveze je u Bosnu
Mirsad Hadžialić, penzioner, bivši novinar i veliki putnik, doživio je početkom novembra kliničku smrt. Premor, velika tuga za rano preminulim bratom Kemalom, briga za nepokretnom majkom i maratonske vožnje od Gradiške do Sarajeva i Štokholma na sjever, ostavili su trag na Mirsadovo zdravlje.
Sedmog oktobra Mirsad se vratio iz Švedske i tek što je ušao u svoj topli kutak u gradiškom naselju Obradovac, nastupili su problemi. Osjetio je malaksalost i crnilo pred očima.
Nevjerovatna sreća me je pratila. Prevalio sam tolike kilometre iz Švedske i pozlilo mi je u kući. Samo sam rekao supruzi Rasemi da mi nije dobro. Ničega se više u tom trenutku nisam sjećao – priča Mirsad.
Supruga Rasema pokazala je veliku dozu pribranosti. Pozvala je prvu komšinicu da joj pritekne u pomoć, a potom je nazvala i hitnu pomoć.
Povikala sam komšinici, potrči ovamo Mirso umire. Za nepunu minutu sam se vratila i našla ga u besvjesnom stanju na sećiji. Otvorila sam mu usta i znala da moram omogućiti dovod kisika. Hitna pomoć je stigla u rekordnom roku.
Dvije mlade doktorice sa tehničarima su se razletjeli po kući, reagovali su munjevito. Počela je reanimacija, ali bez uspjeha. Aparat je pokazivao krvni pririsak 40, a linija koja je pokazivala puls je bila ravna. Doktorica mi je rekla da izađem i izašla sam – priča Rasema.
U tom trenutku ljekari su elektro šokom pokušali da pokrenu već zaustavljeno Mirsadovo srce. I uspjeli su. Svi su od sreće poskakali sa mjesta. Uslijedili su ostali tretmani, a potom i zbrinjavanje pacijenta u bolnicu.
Kao da sam se ponovo rodio i nastavio drugi život nakon proživljenih 67 godina. Uslijedile su infuzije i tretmani tokom vikenda provedenog u bolnici. Doktori i moja Rasema su napravili čudo i neizmjerno sam im zahvalan.
Rekli su mi da sam previše iscrpljen, da sam dao od sebe više nego što sam mogao. A morao sam, polovinom jula umro mi je mlađi brat Kemo.On je bio mnogo vezan za majku Nevzetu. Brinuo se o njoj, zbog nje se nije ni ženio. Morao sam dati maksimum od sebe, kako bih premostio tešku situaciju. Bilo je preteško – kaže Mirsad.On se ne sjeća nikakvih detalja dok je bio u fazi kliničke smrti, osim slika svogha brata Kemala koji je veoma mlad preselio na Onaj svijet, te majke koja ga je čekala u Švedskoj da dođe po nju i preveze je u Bosnu.
Ovaj neumorni i plemeniti čovjek kaže da će za koji dan, dok još prikupi snage, ponovo sjejsti u automobil i zaputiti se na put dugačak 3200 kilometara. Kako kaže, mora izdejstvovati povratak majke u Sarajevo i smještaj u dom za starije osobe, te ispuniti bratov amanet.
Kemo je bio ljudina, plemenit i veliki čovjek. Iako je živio samo 60 godina mnogo je postigao. Vodio je brigu o majci. Pripremio je više od stotinu paketa sa raznom robom koju želi da pokloni ljudima u Bosni kojima je pomoć potrebna.
Zahvaljujući njegovim prijateljima Beganu Hadžići i Edinu Ćoroviću jedan kamion robe smo već proslijedili u Ustikolinu.Nadam se da je došla do ljudi kojima je pomoć potrebna. Uskoro očekujem drugi kamion, koji će biti namijenjen ljudima sa ovog područja – priča Mirsad, čovjek velikog srca, koji se igra sa kilometrima i životom, samo da bi ispunio bratov amanet i ljubav prema majci Nevzeti.
Nada se da će ga zdravlje poslužiti, te da će srce izdržati vožnju do Štokholma, Geteborga i do Osthamera, grada gdje mu živi majka. Ovaj rođeni Goraždanin, koji se školovao u Foči, a potom živio i radio u Mostaru, zavolio je i Gradišku. U izbjeglištvu u Danskoj pronašao je Rasemu, ljubav svoga života, Gradiščanku koja mu je , ispostavilo se, spasila i život. Ljubavlju, pribranošću i munjevitom akcijom.
Upravo mu dodatni impuls daje Rasema, žena poznata po velikom srcu i humanosti u gradu na Savi. Još uvijek se prepričavaju njena djela, a zanimljivo je da je Rasema jednoj ženi, koja je tada hranila šestoro djece kupila kravu i poklonila plac za kuću. O svom dobročinstvu ne želi mnogo da priča, ali humana djela koja je učinila mjere se desetinama puta.
Boško Grgić/aura.ba
